Tugujuće dijete, smrt bliske osobe

Tugujuće dijete, smrt bliske osobe

 

 

Svima nam se već od same pomisli na dijete koje tuguje „naježi koža“ pa o tome najradije ne bismo niti razmišljali. Nažalost, vrlo je malo djece koja se tijekom svog odrastanja nisu susrela sa smrću. Bez obzira na to umru li druga djeca u obitelji, roditelji, bake ili djedovi, prijatelji, učiteljice ili neke druge djetetu važne osobe, prvi poriv nam je zaštiti ga od boli najbolje što možemo. Kako se o tugovanju kod djece vrlo malo zna, prvo što će većina od nas učiniti je udaljiti dijete iz situacije koja je za njega bolna (na primjer, poslati ga kod rodbine dok ne prođe sprovod), uljepšavati stvarnost ili mu lagati kako bismo mu olakšali. Iako su svi ovi postupci prvenstveno vođeni željom da zaštitimo dijete od boli, na ovaj način ćemo ga samo zbuniti te otežati proces tugovanja i prihvaćanja gubitka, što u najgorem slučaju može dovesti do dugoročnih posljedica.

Ne treba podcjenjivati potencijal djeteta za suočavanje s teškim situacijama. Ukoliko im pružimo dovoljno informacija i razumijevanje situacije, djeca su, bez obzira na dob, sposobna uspješno prebroditi gubitak. Uloga nas odraslih je pružiti djetetu osjećaj sigurnosti te mu objasniti što se događa i to na njemu razumljiv način. Kako bismo u tome uspjeli važno je znati da razumijevanje smrti i reakcije na gubitak ovise o kognitivnom i emocionalnom razvoju djeteta koji je prvenstveno određen njegovom dobi.

Djeca do tri godine starosti ne mogu razumjeti pojam smrti jer im emocionalne i kognitivne sposobnosti nisu dovoljno razvijene da bi shvatili gubitak pa smrt doživljavaju kao spavanje ili napuštanje. Stoga često traže umrlu osobu i pitaju kada će se vratiti. U ovoj dobi djeca nemaju razvijen rječnik za imenovanje osjećaja, nemaju pojam o vremenu, a smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak.

Od treće do sedme godine djeca su intuitivno svjesna gubitka iako ga još uvijek ne mogu razumjeti. Snažno reagiraju na smrt i vrlo je važan način na koji ćemo im objasniti situaciju. Ona ne razumiju da je smrt nepovratna i da smrću prestaju životne funkcije („Možemo li pomoći djedu da se ustane iz groba?, Je li djed gladan?“). Razmišljaju u konkretnim pojmovima pa im je teško razumjeti apstraktna objašnjenja smrti ili ublažavanja koja mogu shvatiti doslovno. Stoga nije opravdano smrt objasniti spavanjem ili odlaskom na put jer bi se kod djece mogao javit strah u situaciji kada roditelj želi popodne odspavati ili kada odlazi na službeni put. U ovoj dobi djeca su sklona sebe doživljavati središtem svih događaja (takozvano magično mišljenje) pa mogu misliti da su neki njihovi postupci ili misli doveli do smrti voljene osobe. Zbog toga ponekad misle da je bliska osoba umrla zato što oni „nisu bili dovoljno dobri“. Budući da odrasle, a pogotovo roditelje, smatraju jakim i moćnim osobama, često imaju dojam da je pokojnik mogao utjecati na smrt i da je sam odlučio umrijeti. Stoga se može javiti i ljutnja na umrlu osobu jer misle da ih je namjerno ostavila. Ponekad se, zbog toga što se ne mogu nositi s osjećajima krivnje i bespomoćnosti, javlja i ljutnja na one koji su ostali živi. Moguće su reakcije povratka na ponašanje karakteristično za mlađu djecu pa na primjer ponovno mokre u krevet, tepaju kad pričaju, boje se spavati u mraku i slično. Često se javlja strah da će i ostali umrijeti i da će ostati „sami na svijetu“ pa pokazuju jaku vezanost za preostale odrasle osobe u svojoj okolini. Djeca u ovoj dobi stalno postavljaju pitanja koja se odnose na smrt i umrloga i bitno je pustiti ih da zapitkuju u skladu s vlastitim ritmom kako bi im se pružilo upravo onoliko informacija koliko su u tom trenu spremna prihvatiti.

U razdoblju od sedme godine do adolescencije djeca shvate da je smrt trajna, nepovratna i neizbježna te da će i sami jednom umrijeti. Reagiraju pokazivanjem intenzivnih emocija tuge, tjeskobe, srdžbe, neprijateljstva kao i često povlačenjem od drugih jer ne razumiju što se zbiva, a ne usude se to pokazati. Mogu se javiti teškoće u školi i problemi s učenjem, gubitak samopoštovanja kao i poremećaji spavanja te razni drugi tjelesni simptomi (glavobolje, bolovi u trbuhu i slično).

Adolescenti u potpunosti razumiju prirodu smrti i zadržavaju kontakt s umrlim preko predmeta, kroz razgovor ili razmišljanje o umrlome. Ukoliko su s umrlim bili u sukobima često ih muči osjećaj krivnje i samooptuživanja. Obuzima ih osjećaj besmisla i potreba za osvetom. Znaju biti agresivni pa razbijaju stvari ili udaraju ljude oko sebe, osjećaju gubitak kontrole u životu i gube samopoštovanje. Često preuzimaju ulogu odrasle osobe u obitelji.
Kako odrasli mogu pomoći djetetu koje tuguje?

Nakon smrti bliske osobe za početak je najvažnije djetetu bez odgađanja reći istinu. Vijest bi mu trebala priopćiti osoba koja mu je emocionalno bliska te pritom upotrebljavati konkretne pojmove koje dijete poznaje. Ukoliko religija nije dio djetetova svakodnevnog života, nije uputno objašnjavati smrt nerazumljivim pojmovima poput „Bog ga je uzeo“ ili „Sada je u raju i gleda nas odozgo“. Bolje je na primjer reći:“ Moram ti reći jednu tužnu vijest. Djed je umro. To znači da je prestao disati, srce mu više ne kuca, više ne može gledati niti pričati. Više ga ništa ne boli.“ Pri tome je poželjno konkretno objasniti kako je i zašto došlo do smrti.

Iako djeca na gubitak reagiraju drugačije od odraslih, treba imati na umu da im gubitak izaziva jednaku patnju kao i odraslima te da oni također tuguju, ali na drugačiji način. Sve neposredne reakcije tugovanja su normalne i mogu jako varirati. Dijete može biti u šoku i nevjerici, pokazivati očaj i protest, apatiju i osupnutost. Ukoliko neutješno plače ne treba ga pokušavati zaustaviti jer je nama to teško slušati, bolje je dijete zagrliti i dopustiti mu da reagira. Ponekad dijete nastavlja s uobičajenim aktivnostima kao da se ništa nije dogodilo što kod odraslih često izaziva nevjericu i zgražanje. Međutim, to je također vrlo koristan obrambeni mehanizam s obzirom da dobro poznate aktivnosti djetetu pružaju sigurnost koja mu je u tom trenutku najpotrebnija.

Neka djeca, uglavnom starija, često odbijaju prihvatiti vijest o smrti bliske osobe („To ne može biti istina“) i u tome su vrlo uporni. Poricanje ne treba ni ohrabrivati niti osuđivati, već reći nešto kao na primjer „ Znam da ti je teško shvatiti da se to dogodilo tvom djedu, ali ti na žalost moram reći da je tako“. Odrasle osobe može zbuniti ovakva reakcija jer očekuju da dijete pokaže jake emocije čim je čulo vijest, ali želimo naglasiti da ova, također normalna reakcija na šok, omogućuje djetetu da prihvati smrt korak po korak te da ga negativne emocije ne obuzmu u potpunosti.

Pitanje koje si postavlja svaki roditelj u situaciji smrti u obitelji je treba li dijete sudjelovati u obredima. Iako smo većinom skloni isključiti dijete iz obreda, istraživanja su pokazala da djeca trebaju sudjelovati u obredu posljednjeg pogleda na pokojnika kao i u svečanosti pokopa jer se na taj način bolje nose sa smrću. Obredi im pomažu da nestvarno učine stvarnim i smanjuju vjerojatnost kasnijih fantazija vezanih uz smrt i pokojnika, omogućuju da se oproste od pokojnika i izraze svoje emocije. Pri tome je važno da dijete nepotrebno ne uznemirimo. Stoga ga moramo pripremiti i objasniti mu detalje obreda, opisati mu što će se sve događati, kako će izgledati prostorija, lijes, pokojnik, kakve će biti reakcije odraslih i slično. Uz dijete cijelo vrijeme mora biti odrasla osoba bliska djetetu, u koju ono ima povjerenja (najbolje roditelj ukoliko je moguće), a koja će moći odgovarati na njegova pitanja, pružiti mu podršku i utjehu te izvesti dijete van ukoliko će biti potrebno. Ipak je najvažnije uzeti u obzir djetetove želje pa, ukoliko ono ne želi sudjelovati u obredima, ne treba ga na to prisiljavati. Ako roditelji ipak odluče da dijete ne sudjeluje u svim ili dijelu obreda, potrebno mu je poslije detaljno opisati događaje i svakako mu dopustiti odlazak na grob. Ti odlasci nisu toliko emocionalno zasićeni kao sudjelovanje u pogrebu, ali pružaju priliku za razgovor o osjećajima i mislima te tako pomažu djetetu da shvati situaciju i emocionalno ju proradi.

Nakon obreda potrebno je djeci osigurati vrijeme za razgovor o proteklim događajima kao i za prorađivanje istih kroz igru. Igra im može pomoći da bolje razumiju što se dogodilo, da izraze svoje misli i osjećaje i ponovno steknu sigurnost. Ako primijetite da je igra poprimila krut i tužan značaj ili da se neprekidno ponavlja na isti način te da ne pomaže djetetu, potrebno je potražiti stručnu pomoć.

Nakon prvih reakcija na vijest o smrti, nastavljanjem procesa tugovanja kod djece se mogu javiti tjeskoba, vrlo živa siječanja na umrlog ili situaciju u kojoj je došlo do smrti, poteškoće sa spavanjem, tuga, čežnja za blizinom preminuloga, bijes i agresivni ispadi, krivnja i samooptuživanje, teškoće u školi, razne tjelesne tegobe kao i niz drugih reakcija. Većina nabrojenih reakcija kod normalnog procesa tugovanja nestaje tijekom prve godine nakon smrti voljene osobe, osim poteškoća u školi koje se zadržavaju kroz duži vremenski period. Moguće su i pozitivne reakcije pa smrt bliske osobe može dovesti do bržeg sazrijevanja i odrastanja te djeca postanu obzirnija, suosjećaju s drugima, bolje razumiju roditelje i ponose se time što su korisna drugima.

Budući da je djetetu u gubitku najvažnija upravo njegova obitelj koja mu je i inače glavni izvor podrške, kako bismo bili u mogućnosti pružiti djetetu adekvatnu pomoć u procesu tugovanja najvažnije je da i sami sebi osiguramo podršku. Jedino tada možemo prepoznati djetetove potrebe u tugovanju i adekvatno ih zadovoljiti. I zapamtite, u redu je plakati pred djetetom. Tako ćete mu pokazati da ste i vi tužni i da je normalno pokazivati vlastite osjećaje. Tako ćete tugovati zajedno.

Napisala: Danijela Milcic, prof. psihologije