Uoči Dana ružičastih majica – nacionalnog dana borbe protiv vršnjačkog nasilja, željeli bismo se osvrnuti na oblik nasilja koji se pojavio razvojem tehnologije, u posljednjem desetljeću.
Razvojem društvenih mreža i prisutnošću djece na istima, nasilje se sa igrališta i školskih hodnika prebacilo u virtualni svijet. Elektroničko nasilje (engl. cyberbullying) je svaka komunikacijska aktivnost putem interneta (kroz uporabu e-mailova, web stranica, blogova), videa ili mobilnih telefona koja služi kako bi se neko dijete ponizilo, zadirkivalo, prijetilo mu se ili ga se teroriziralo na neki drugi način. Uvijek je cilj povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način naštetiti djetetu, bilo u obliku tekstualnih ili video poruka, fotografija ili poziva ili neugodnih komentara. Može ga činiti jedna osoba ili grupa djece.
Što obuhvaća elektroničko nasilje?
• slanje anonimnih poruka mržnje
• poticanje grupne mržnje
• širenje nasilnih i uvredljivih komentara o vršnjaku
• kreiranje internetskih stranica (blogova) koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka
• slanje tuđih fotografija te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama
• otkrivanje osobnih informacija o drugima
• „provaljivanje“ u tuđe e-mail adrese
• slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima
• prijetnje smrću
• izlaganje dobi neprimjerenim sadržajima
• seksualno namamljivanje
Po čemu se elektroničko razlikuje od “tradicionalnog” vršnjačkog nasilja?
Elektroničko nasilje razlikuje se od „tradicionalnog“ vršnjačkog nasilja prema dostupnosti (prisutno je 24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu), izloženosti (kod kuće i na mjestima koja su ranije bila sigurna za dijete), mnogobrojnijoj publici i svjedocima, anonimnosti koja olakšava kršenje socijalnih normi te kod žrtve pojačava osjećaj nesigurnosti i straha radi čega posljedice takvog oblika nasilja ponekad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama. S obzirom da ne dolazi do fizičkog kontakta između žrtve i publike, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti.
Kako roditelji mogu zaštiti djecu?
• Naučiti više o mobitelima, internetu, društvenim mrežama i osnovnim pojmovima koja se koriste u virtualnom svijetu
• Dogovoriti pravila o korištenju računaala i upoznavanju internetskih prijatelja
• Razgovarati sa djecom i pokušati razumjeti na koje načine koriste internet i mobitele, za koje aktivnosti ih koriste
• Poučiti ih da ne prosljeđuju niti komentiraju sadržaje koji mogu nekoga povrijediti.
• Razgovarati o tome kad treba, a kad ne treba čuvati tajnu pred roditeljima i odraslima u koje imaju povjerenja (dobre i loše tajne kod mlađe djece)
• Osigurati osjećaj povjerenja i sigurnosti
• Informirati se i o programima koji filtriraju web stranice za koje ne želite da budu dostupne djetetu
Pravila ponašanja koja djecu štite na internetu:
• Ne stavljati osobne informacije i fotografije na internet (chat, blogovi, osobne ili društvene web stranice)
• Nikome ne govoriti svoje lozinke, čak ni prijateljima
• Ako prime zlonamjernu ili prijeteću poruku, ne odgovarati već pokazati odrasloj osobi u koju imaju povjerenja
• Ne otvarati e-mailove nepoznatih osoba ili od ranije poznatih zlostavljača
• Ne stavljati na internet ništa što ne želie da vide prijatelji iz razreda, čak ni u e-mailu
• Ne slati poruke u ljutnji. Razmisliti kako bismo se osjećali da sami primimo takvu poruku
• Pomoći djeci koju na ovaj način zlostavljaju – ne prikrivati nasilje nego odmah obavijestiti odrasle – roditelje, učitelje, stručnjake u školi.
Izvor: https://www.poliklinika-djeca.hr/