Povodom 8. ožujka, Međunarodnog dana žena, željeli bismo se osvrnuti na povijest te prikazati kako je uopće došlo do ideje da se jedan dan u godini slavi kao Dan žena.
deja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.
Na Socijalističkoj internacionali u Kopenhagenu 1910. godine njemačka socijalistkinja Clara Zetkin predložila je osnivanje Međunarodnog dana žena, kao podsjetnika na štrajk američkih tekstilnih radnica iz 1857. godine. Više od sto žena iz sedamnaest zemalja svijeta, uključujući i prve tri žene izabrane za parlamentarne zastupnice u Finskoj, jednoglasno su prihvatile prijedlog o Međunarodnom danu žena koji je proglašen u čast pokreta za ženska prava, uključujući i pravo glasa. Kako na toj konferenciji nije označen točan datum, Ujedinjeni narodi (UN) počeli su slaviti 8. ožujka 1975. koja je proglašena Međunarodnom godinom žena. U svibnju 1908. Socijalistička partija SAD-a odredila je posljednju nedjelju u veljači kao Nacionalni dan žena, a prvo obilježavanje toga dana u SAD-u održano je 28. veljače 1909. godine. Međunarodni dan žena proslavljen je 1911. prvi put u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj kada je više od milijun žena i muškaraca manifestiralo ulicama, tražeći pravo žena da glasuju i budu birane, pravo na rad i borbu protiv diskriminacije na radnome mjestu.
Žene su u međuvremenu izborile mnoga prava, feministkinjama se treba zahvaliti na tome što se žena danas može zaposliti, ići na fakultet, glasati na izborima, natjecati se u profesionalnom sportu, posjedovati vlastitu imovinu, birati što želi odjenuti i želi li se i za koga udati. Međutim, put do potpune društvene ravnopravnosti i dalje je dug i trnovit. Osmi mart nije dan tepanja ženama da su prekrasna i nježna bića, te obasipanje darovima i poticanje konzumerizma, nego dan kada se sjećamo da su ženska ljudska prava izborena mukotrpnom i krvavom borbom kroz desetljeća. Žene ponovno prisiljene boriti se za davno izborena prava poput prava na legalan i dostupan pobačaj. Ponovno su stavljene u poziciju da moraju zagovarati dokumente i konvencije kako bi bile zaštićene od nasilja. Nerijetko se i dalje kaže da su žene žrtve nasilja „same to tražile“. Opetovano ponavljamo kako seksizam i mizoginija nisu humor, a dekonstrukcija rodnih uloga i stereotipa nužna je kroz cijeli obrazovni sustav. Nakon stoljetne borbe za radnička prava, žene su u 21. stoljeću potplaćene, izrabljivane, segregirane u takozvane ženske sektore. Neplaćeni kućanski i skrbiteljski rad u najvećem postotku i dalje obavljaju žene. Upravo zbog toga Međunarodni dan žena označava i neprekidnu borbu, ljutnju žena diljem svijeta i težnju za društvenom promjenom. To je dan koji simbolizira pobunu protiv stereotipa o ženama domaćicama, protiv nasilja, protiv manjih plaća, protiv uskraćivanja reproduktivnih prava. Žene su dužne boriti se u znak zahvale prema prethodnicama koje su omogućile sva dosadašnja prava, ali i kako bi se ravnopravnost ostavila u nasljeđe budućim generacijama žena i djevojaka.
Žene, djevojke, djevojčice, sretan vam 8. mart, ali zapamtite – za tretman kakav zaslužujete se treba boriti svaki dan!