Julija (45) se zbog ljubavi preselila u Hrvatsku, pakao je krenuo već trećeg dana: ‘Mislila sam… Neću sada zvati policiju, neću se sramotiti‘
PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆU Zagrebu ima ulica kojima se ljudima neugodno vraćati kući kasno navečer. Nije iz boce pušten samo duh fašizma, opasnije je nešto drugo
ŽENE PROTIV VITEZOVA‘U malom mjestu skupilo ih se puno, a nitko ih nije mogao prepoznati. Počeli smo istraživati i onda smo shvatili odakle dolaze ti ljudi. Imamo i snimke!‘
Zašto žrtve nasilja često godinama ostaju uz nasilnike? Zbog čega mnoge povlače prijave i kakvu borbu prolaze one koje se odluče obračunati sa svojim nasilnicima? Dok ih dio javnosti osuđuje, žene koje su trpjele dugotrajno nasilje često trpe sekundarnu viktimizaciju institucija koje ih trebaju zaštiti. Jutarnji list donosi seriju tekstova čiji je cilj prokazati sustavne propuste i ‘crne rupe‘ u institucijama, kako bi približili javnosti zašto put prema slobodi za žrtvu nasilja ne prestaje samim bijegom od zlostavljača.
– Trpite dok ne dobijete državljanstvo, tim je riječima, prema vlastitom svjedočanstvu, jedna službenica policije dočekala Juliju (45), visokoobrazovanu ženu koja se zbog ljubavi preselila u Hrvatsku, da bi tek nakon preseljenja shvatila da je postala zarobljenica nasilnika. Te su riječi policajke uslijedile nakon što ju je bivši suprug u visokom stupnju trudnoće 40 minuta cipelario na podu. Susjedi koji su kroz zidove slušali udarce i krikove uspjeli su spriječiti tragediju, no nitko od njih nije nazvao policiju, već je to učinila hitna pomoć po službenoj dužnosti.
– Treći dan u Hrvatskoj počeo je piti. Tamo se to nije događalo. Ja sam htjela obitelj i vjerovala da je on dobar čovjek. Kada sam petog dana u Hrvatskoj rekla da idem, uzeo je papire našeg djeteta i rekao: ‘Idi.‘ Tu sam prvi put osjetila strah. Zatrudnjela sam opet, ne svojom voljom, i nekoliko dana prije poroda završila sam na hitnoj i policiji, s težinom u glasu prisjećala se Julija dok sjedimo u prostorijama jedne udruge za prava žena.
Tada je prvi put završila u sigurnoj kući u jednom hrvatskom gradu, izvan Zagreba. Zbog zaštite identiteta naših sugovornica, njihovi su osobni podaci izmijenjeni, a zbog zaštite vrlo osjetljivog posla kojim se bave zaposlenici sigurnih kuća, njihove identitete nećemo navoditi.
– U sigurnoj su mi kući tada rekli da mi ne mogu pomoći jer nemam državljanstvo i poslali me kući, k nasilniku, nakon tri dana. Policija mi je rekla istu stvar. Nakon deset dana sam rodila i, pošto sam se bojala da ću ostati bez djece, iskoristila sam pravo da ne svjedočim protiv njega. U braku smo bili ukupno sedam godina – govori nam Julija.
Ona je od svog nasilnika pobjegla tek kada je gušio njihovu 6-godišnju kćer do mjere da je imala hematome u grlu. No tada je nastupio prvi nadrealni trenutak s kojim se susrela u dugogodišnjoj borbi protiv svog nasilnika i hrvatskih institucija. Umjesto uhićenja, policija nasilnog supruga šalje kući, u isti stan s njegovim žrtvama, jer se upravo vratio iz inozemstva usred pandemije i bila mu je propisana mjera samoizolacije.
– Potiho sam nazvala policiju i pitala ih zašto ga nisu uhitili i što da radim? Policajac mi je rekao neka se pravim da se ništa nije dogodilo. Morala sam s njim slaviti njegov rođendan, ispeći tortu u obliku srca. On je vidio da se nešto čudno događa i pobjegao je preko granice, policija ga nije ni pokušala zaustaviti i privesti – prisjeća se Julija.
Potpuno drugačija iskustva
Njezina je jedna u nizu neispričanih tragedija koje žene prolaze, same i u tišini, i ogledalo sustava u kojem put od prijave do stvarne zaštite nalikuje ruskom ruletu. Jer, dok Julija opisuje kako je godinama bila u potpunoj izolaciji, s razbijenim mobitelima i pod stalnim prijetnjama deportacijom i oduzimanjem djece, Marija (53), koja je u nasilnoj zajednici provela 18 godina, pri prvom je kontaktu sa sustavom doživjela drugačiji scenarij. Kada ju je partner teško ozlijedio, policajci koji su stigli na poziv susjeda bili su njezina prva linija obrane.
– Stajali su iza mene i rekli: ‘Ne bojte se, mi smo tu.‘ Nisam htjela da se zove ni hitna, mislila sam da ćemo prijeći preko toga. No, mladi policajac mi je rekao: ‘Mi ćemo ga morati privesti. Ja ću ga ujutro pustiti i on će vas doći ubiti‘, prisjeća se Marija.
Policija je, kaže, isprva nije htjela pustiti jer su se bojali za njezinu sigurnost, no njezina je odrasla kći došla po nju i odvela ju kući. Njega su udaljili u njegovu roditeljsku kuću koja je bila u obližnjem naselju, no nakon nekog vremena javio joj se Centar za socijalnu skrb i poslali su je u sigurnu kuću u drugi grad, kilometrima dalje od mjesta u kojem se rodila i u kojem je živjela cijeli život.
Kao i kod Julije i Marije, prvi kontakti sa sustavom uglavnom se razlikuju od žrtve do žrtve. Nasilnike najčešće, objašnjavaju iz policije, prijavljuju žrtve same telefonski, no prijave zaprimaju i od drugih članova obitelji, susjeda ili drugih osoba, a nerijetko i iz bolnica. Nakon prve prijave policija utvrđuje radi li se o kaznenom djelu ili prekršaju, a njihova će klasifikacija biti ključna za ono što će uslijediti.
Ženska mreža: U Hrvatskoj ove godine ubijeno 19 žena, tražimo ostavke ministara
– U obzir se uzimaju težina konkretnog slučaja, učestalost nasilja, kronologija (povijest nasilja i ranije prijave), kontinuitet, modalitet radnje, bešćutnost počinitelja, namjera počinitelja, ranija prijavljivanost, motiv te drugi čimbenici. Kada su ispunjeni zakonski uvjeti, policija može odmah uhititi počinitelja nasilja u obitelji te mu odrediti mjere opreza, uključujući zabranu približavanja i zabranu uspostavljanja ili održavanja veze sa žrtvom nasilja u obitelji. Tijekom 2024. godine policija je predložila 1525 zaštitnih mjera iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, objašnjavaju iz policije.
Indirektno kršenje mjera opreza
Izravno kršenje ovih mjera opreza, objašnjavaju iz udruge B. a. B. e., još se pojavljuje relativno rijetko i uglavnom u iznimnim slučajevima. No nasilnici uspijevaju pronaći druge načine za njihovo zaobilaženje i kontaktiranje žrtava.
– Iskustvo naše udruge pokazuje da je znatno češće tzv. indirektno kršenje mjera. Počinitelji nerijetko pronalaze ‘kreativne‘ načine zaobilaženja zabrana, primjerice kontaktiranjem žrtve pod krinkom interesa za maloljetnu djecu, osobito u obiteljima s djecom, ili putem trećih osoba poput članova obitelji i prijatelja. Takvi postupci formalno često ne budu prepoznati kao kršenje mjere, ali u praksi poništavaju njezin zaštitni učinak i dovode do daljnjeg zastrašivanja žrtve.
Posebno problematična u praksi pokazuje se mjera zabrane uznemiravanja, čije je značenje često nejasno i prepušteno širokom diskrecijskom tumačenju nadležnih tijela. Iako korisnice kršenja mjera prijavljuju, nerijetko nailaze na odgovor da se ne radi o kršenju mjere, primjerice kada se počinitelj “slučajno” pojavljuje na javnim mjestima koja predstavljaju uobičajene točke kretanja žrtve ili, primjerice, svojim vozilom više puta dnevno prolazi ulicom u kojoj stanuje žrtva, iako nema nikakvu stvarnu potrebu onuda prolaziti, ali time jasno šalje poruku žrtvi da joj se unatoč mjerama može približiti i da nije sigurna. Rašireni su i slučajevi kršenja mjera upućivanjem poziva s nepoznatih brojeva, kontaktiranjem putem lažnih profila na društvenim mrežama i slično, objašnjavaju iz udruge B. a. B. e.
Institucije očekuju savršenu žrtvu
Kada žrtva nasilja konačno odluči prijaviti nasilnika i smogne hrabrosti prvi put ispričati institucijama svoj slučaj, nailazi i na prvu potencijalnu zamku. Institucije, naime, kao da očekuju ‘savršenu žrtvu‘, onu koja plače, koja je kronološki precizna i odlučna. No stvarnost je, prema riječima stručnjaka, dijametralno suprotna.
Kad muškarac s 10 prijava za obiteljsko nasilje ubije ženu, jasno je da bi netko morao odgovarati
– Važno je pritom razumjeti da ta ‘prva prijava‘ vrlo često nije prvi put da se nasilje dogodilo, nego prvi put da je žena skupila snagu, mogućnost ili uvjete da ga prijavi ili je nasilje prijavio netko drugi. U većini slučajeva radi se o dugotrajnom nasilju, a ne o jednom izoliranom događaju.
Zbog toga žene u trenutku prijave često još žive u stanju stalne napetosti i alarma, s osjećajem da opasnost još nije prošla. To se vidi i u načinu na koji govore, mogu pričati nepovezano, preskakati dijelove, biti nesigurne, vrlo emotivne, a ponekad i djelovati ‘hladno‘, odsječeno ili kao da pričaju tuđu priču, objašnjava psihologinja iz Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ), Anita Lauri Korajlija.
Takav način izlaganja često ne izgleda onako kako institucije zamišljaju ‘uvjerljiv iskaz‘, ali to nije znak da žena ne govori istinu, upozorava psihologinja, već je to očekivana reakcija osobe koja je dugo bila izložena nasilju i koja o tome govori u trenutku kada se još uvijek osjeća ugroženo. No, ovo najveći problem postaje kada se žrtve, nakon policije, susretnu s djelatnicima centara za socijalnu skrb.
– Traumatsko pamćenje ne funkcionira kao snimka koja se može uredno premotati i ispričati od početka do kraja. Sjećanja su često fragmentirana, žena se može vrlo jasno sjećati pojedinih detalja, osjećaja ili scena, ali ne i točnog redoslijeda događaja, datuma ili koliko je nešto trajalo. U situaciji prve prijave, koja je sama po sebi izrazito stresna, često se javljaju teškoće u prepričavanju. To institucije ponekad pogrešno tumače kao manjak uvjerljivosti, dodaje Korajlija.
Problem povlačenja prijava
Velik dio žena na kraju povlači prijavu i vraća se k nasilniku, baš kao što je bilo s Julijom, a tad najčešće uslijede i osude okoline koja prestaje vjerovati žrtvi.
– Povlačenje prijave ili povratak nasilniku najčešće nije rezultat slobodnog izbora, nego kombinacije straha, ekonomske ovisnosti, emocionalne vezanosti, prijetnji, ali i razočaranja reakcijama institucija. Ako žena nakon prijave ne dobije zaštitu, razumijevanje i jasne informacije, povratak nasilniku može se doživjeti kao manje opasna opcija od neizvjesnosti u kojoj ostaje sama. Ako i kad se to dogodi, važno je da svi stručnjaci koji su uključeni ne okrivljavaju ili se ljute, već da dobro razmisle o tome koji su razlozi povratka i jesmo li mogli učiniti još nešto ili nešto drugačije – objašnjava psihologinja.
Slično iskustvo ispričala nam je 23-godišnja Paula koja je gotovo cijeli svoj život, zajedno s majkom i sestrom, trpjela zlostavljanje nasilnog oca. Otac je, priča nam Paula, bio alkoholičar, a u kući je držao cijeli arsenal oružja kojim je neprestano prijetio i tako povećavao strah obitelji. Danas izdržava dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog cijelog niza strašnih kaznenih djela koje je počinio nad članovima obitelji, no prva prijava protiv njega bila je povučena.
– Kada je bio prijavljen jer je pretukao majku koja je završila na hitnoj, ona je od silnog straha i prijetnji da će nas sve ubiti povukla prijavu. Put do sigurnosti i pravde bio je dug, iscrpljujući i emocionalno iznimno težak. U tom procesu presudnu ulogu imala je udruga B. a. B. e. Njihova podrška – pravna, emocionalna i ljudska – bila je ključna. Bez njihove pomoći teško je reći gdje bismo danas bili. Važnu ulogu ispunile su i institucije – policija, centar za socijalnu skrb i sud – koje su, unatoč sporosti i manama sustava, na kraju pružile zaštitu, rekla je Paula.
‘Dogovorite se ili vozimo djecu‘
Jedan od najmračnijih dijelova ove prve faze prijave su takozvana “dvostruka uhićenja”. Odvjetnik iz AŽKZ, Ivo Jelavić, upozorava da policija redovito prijavljuje i žene koje nasilniku uzvrate, makar i verbalno.
– Postoji sustavan problem takozvanog ‘dvostrukog prijavljivanja‘, kada policija prijavi radi fizičkog nasilja muškarca, ali i ženu koja mu uzvrati verbalno, pa su oboje okrivljenici u prekršajnom postupku. Taj problem postoji kontinuirano i nije se do danas riješio, objašnjava.
To nam potvrđuje i djelatnica AŽKZ koja kaže da policija u tim slučajevima često žrtvi i nasilniku kaže: “Vodimo vas na postaju. Nećete se dogovoriti oko svađe? Onda oboje idete s nama, a djecu vozimo u dom.” Za žrtvu koja je, prema riječima psihologinje, “već sustavno uništenog samopouzdanja zbog dugotrajne kontrole nasilnika”, ovakve prijetnje znaju biti čavao u lijesu te se zbog njih, kao i u slučaju Julije, žene boje zvati policiju i pokušavaju suživot s nasilnicima.
Udruge Vladi: Zabranite klečavce, zaštitite žene od nasilja!
– Korisnice se najčešće izgube zbog mnoštva informacija koje je potrebno savladati u teškom psihičkom stanju, a istovremeno katkada u kratkom vremenu moraju donijeti važne životne odluke. Međudjelovanje naših sustava još nije sinkronizirano te su žrtve često zbunjene u vezi s tim kojem tijelu se trebaju obratiti, nesvjesne da, primjerice, podnošenje prijave policiji radi obiteljskog nasilja ne podrazumijeva automatski i pokretanje postupka radi donošenja odluke o roditeljskoj skrbi, već da je isto potrebno regulirati u posebnom postupku koji same moraju pokrenuti, i slično.
Upravo prepoznavši takvo nesnalaženje korisnica u složenom sustavu institucija i propisa kao ozbiljan problem, udruga B. a. B. e. izradila je i objavila Vodič koji na jednome mjestu okuplja sve relevantne informacije i pojašnjenja za žene koje se nađu u situaciji nasilja. Cilj Vodiča je olakšati snalaženje u postupcima pred policijom, centrima za socijalnu skrb i sudovima te omogućiti žrtvama da u teškim životnim okolnostima pravodobno donesu informirane odluke, bez dodatnog lutanja između institucija, objasnili su iz udruge B. a. B. e.
Mentalitet društva kao problem
Veliki problem kod prijave nasilja i dalje ostaje mentalitet društva, odnosno rašireno mišljenje da obiteljski i partnerski problemi moraju ostati unutar četiri zida. Tako je godinama razmišljala i Marija.
– Mislila sam: ‘Neću sada zvati policiju, neću se sramotiti.‘ Svima nam je urođeno to da moramo trpjeti, svi si govorimo da će proći. A svi ti nasilnici uglavnom izigravaju žrtve, više razmišljaju što će se njemu dogoditi, a ne vama, i toliko sve oko sebe izmanipuliraju da ih drugi često vide kao žrtve, a ne vas. To su i dalje stigme i sramote i, nažalost, tako nam se i dalje djeca odgajaju i zbog toga mnoge žene godinama trpe u tišini i nikad se ne odvaže na taj prvi korak – poručila je Marija.
Prvi korak prijave je najteži, ali, ističu naši sugovornici, ne i najgori. Unatoč nekim očekivanjima i unatoč Julijinom iskustvu, svi s kojima smo pričali slažu se da se policija uglavnom korektno odnosi prema žrtvama nasilja te da radi sve unutar zakonskih ovlasti kako bi ih se zaštitilo, a nasilnike procesuiralo. Tek nakon toga mnoge žene nailaze na pravi labirint očaja i neizvjesnosti, odnosno onda kada dođu na sudove sa zlostavljačima, u postupcima koji nerijetko traju godinama, te kada s djecom upadnu u sustav socijalne skrbi.