Članak u Telegramu sa našom Ivom Jovović:
Vršnjačko nasilje veća je epidemija od korone, a umjesto počinitelja, kažnjava se žrtve premještajem u drugu školu
Donosimo priču Ive Jovović, osnivačice Udruge Let koja se već godinama bavi ovim izazovom
Nasilje među djecom danas ne prestaje kad školsko zvono utihne. Nastavlja se iza ekrana – u porukama, komentarima, grupama iz kojih je netko isključen. Nevidljivo je, ali itekako stvarno. I zato online nasilje nisu samo Dječja posla.
Telegram i A1 Hrvatska donose serijal apela stručnjaka, javnih osoba i roditelja, za otvorenim razgovorom o online nasilju – tihoj, ali sveprisutnoj prijetnji djetinjstvu – kako bismo se aktivirali, postavili pitanja koja je nekad teško izreći i kreirali realna i učinkovita rješenja.
Predstavljamo vam jedan u nizu osobnih svjedočanstava i stručnih upozorenja s ciljem da kao društvo postanemo #BoljiOnline.
U nastavku čitate priču Ive Jovović, socijalne radnice i izvršne direktorice Udruge Let.
A1 Hrvatska priredio je #BoljiOnline kartice koje pomažu roditeljima i djeci da razgovaraju o online nasilju – besplatan primjerak preuzmite ovdje.
Jedan slučaj posebno mi je ostao u sjećanju. Bila je to jedna djevojčica iz osmog razreda. Tek je saznala da postoji razredna WhatsApp grupa u koju ona nije bila uključena, dok svi ostali jesu. Ona je, zapravo, bila glavna tema te grupe. Predmet izrugivanja.
Kad je vidjela što o njoj pišu, situacija je postala toliko ozbiljna da nije mogla podnijeti ni sam pogled na zelenu ikonicu WhatsAppa. Počela bi drhtati. Bilo mi je jasno da je situacija izvan mojih mogućnosti.
Moje ime je Iva Jovović, socijalna sam radnica i osnivačica Udruge Let, a plaši me činjenica da ovaj slučaj nije iznimka nego samo jedna priča u nizu.
Upravo ova vrsta online nasilja među klincima – kada se namjerno ignorira, izbacuje ili ne uključuje jedna osoba u WhatsApp grupu – danas je najčešći oblik vršnjačkog nasilja. To znači da nasilje često dolazi od vršnjaka koji su žrtvi bliski: idu s njom u razred, žive u susjedstvu ili se druže na drugim aktivnostima.
Sustav teško prati digitalne promjene
Online nasilje veća je epidemija od korone. Roditelji su totalno pogubljeni, školski sustav je pogubljen, socijala još više, a i pravosuđe isto. Digitalni svijet toliko se brzo mijenja da ga sustav teško prati.
U dva sam školska odbora i vidim da škole često ne znaju kako reagirati na online nasilje. Najlakše im je rješenje da dijete-žrtva dobije premještaj u drugu školu. Nekad to može biti dobro, ali često je zapravo kazna za dijete koje je već zlostavljano, introvertirano i socijalno izolirano. U novoj sredini opet mora tražiti svoje mjesto, dok zlostavljačima ostaje poruka: „Izvukli ste se, nađite novu žrtvu.“
Nemojte me krivo shvatiti, nije da škole ništa ne poduzimaju. Priča uglavnom ide tako da ravnatelj pozove roditelje djeteta koje je vršilo nasilje, zatraži uvid u mobitel, a onda se roditelji pozovu na privatnost. Tada sve završi u plavoj kuverti kod lokalnog Centra za socijalnu skrb, ali ni oni nemaju resurse. Najčešće nude klasične mjere koje su im dostupne, roditeljsko savjetovanje ili pojačani nadzor, što je samo kratkoročno rješenje. To nije dovoljno.
Roditeljima treba konkretna pomoć i rad s njima. Oni ne znaju postaviti granice. Ne znaju koliko im dijete provodi vremena online, što objavljuje, kome piše, niti u kakvim grupama sudjeluje.
Ne smijemo ignorirati nasilje, ne smijemo misliti da su to samo dječja posla. Roditelji, prvo što morate učiniti jest razgovarati s djetetom i dogovoriti se o pristupu društvenim mrežama – bez pretvaranja u detektiva, ali s jasnim pravilima.
Roditelj mora imati pristup djetetovom mobitelu i društvenim mrežama. Zajedno prolazite objave, poruke u aplikacijama za dopisivanje, ali i direct messages na društvenim mrežama. Iz iskustva znam da mnoge roditelje iznenadi koliko dječjeg jezika zapravo ne razumiju: emojije, stikere, kontekst poruka. Pokazala je to i Netflixova serija Adolescencija.
Naravno da će uvijek postojati generacijski jaz, kao što je nekada mojim roditeljima MTV i tadašnja glazba bila katastrofa, ali jedno je stvar ukusa, a drugo je odgovornost roditelja da prati što dijete radi.
Jedna mi je mama rekla da je tek kada je s kćeri pogledala WhatsApp grupu shvatila da je žrtva nasilja. Da nije pogledala – ne bi znala što se zbiva. Zato s djecom treba razgovarati, treba kontrolirati njihova online lutanja jednako kao što pratimo kojim se putevima kreću u stvarnom svijetu.
Najstrašnija odlika vršnjačkog elektroničkog nasilja je upravo to da je gotovo nevidljivo i dok ne uzmete uređaj i počnete kopati, ne možete znati što se događa. Kod fizičkog nasilja situacija je jasnija, dvoje klinaca se potuče, dođe do naguravanja, nastavnik ili dežurni profesor to vidi i razdvoji ih. Kad se dijete vrati iz škole, to ostaje iza njega.
Ali kod elektroničkog nasilja – ono je i dalje izloženo. Žrtva ga nosi sa sobom od nula do 24. Kad misli da je u sigurnosti sobe, onda krenu poruke. Svake školske godine provedem desetke radionica s učenicima i ne pamtim da sam došla u razred, a da se nije pokazalo da postoji barem jedan učenik ili učenica koji je žrtva online nasilja. Epidemija, kažem.
U nižim razredima glavni su im svijet WhatsApp grupe – razredne, grupe s roditeljima ili za izvannastavne aktivnosti. U petom razredu počinju otkrivati Snapchat, sve više ih privlači Instagram. TikTok u šestom ulazi ozbiljno u igru – i u toj dobi počinju i prvi oblici nasilja. Samo godina do dvije razlike, a atmosfera se potpuno promijeni: od djece koja radoznalo zujaju internetom do stvaranja grupica i klubova u kojima se neka djeca namjerno zlostavljaju.
U sedmom i osmom razredu dio njih već razvija mehanizme zaštite – blokiraju, izlaze iz grupa, gase komentare. Ali, iako se znaju povući ili postaviti granice, nasilje ipak ostavlja trag na njihovoj psihi i socijalnom životu. Djeca koja su žrtve sve više se povlače, izbjegavaju nove situacije u kojima bi mogli ponovno biti izloženi podsmijehu.
Važno je reagirati, ali ne nužno najstrožim mjerama. Ako odmah isključivo represivno, postoji rizik da će dodatno razviti bunt. Sankcija ne mora biti izbacivanje iz škole, dovoljno je da dijete osjeti da posljedice postoje. Nekad i samo malo plašenja može biti dovoljno. Upravo zato rješenje nije u pojedinačnim akcijama, nego u sustavnoj suradnji obrazovnog, socijalnog, pravosudnog i zdravstvenog sustava.
Posebno važnu ulogu imaju dječji i adolescentni psihijatri, kojih nam kronično nedostaje. Oni moraju raditi i sa žrtvama i s počiniteljima jer dok žrtve često razvijaju anksioznost i povlače se, počinitelji bez sankcija nasilje najčešće ponavljaju.
Dobra vijest je da je nedavno raspisan natječaj za specijalizaciju dječje i adolescentne psihijatrije, što znači da ćemo u idućim godinama dobiti nove stručnjake. To je ulaganje koje nam treba, jer društvo koje ne zna zaštititi svoju djecu – i one povrijeđene i one koje treba naučiti odgovornosti – zapravo štiti samo nasilje.
Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing, u suradnji s A1 Hrvatska po najvišim uredničkim standardima Telegram Media Grupe.
Nijedno dijete ne bi smjelo ostati samo sa svojim strahovima, a nijedan roditelj ne bi trebao misliti da nema pravih riječi. Zato su A1 Hrvatska i Centar za sigurniji internet napravili #BoljiOnline kartice koje roditeljima i djeci pomažu da lakše pričaju o online nasilju. Besplatni primjerak kartica pronađite ovdje i iskoristite ih za razgovor koji treba započeti.
