Pustite me da živim – reći će dijete, malo starije, tj. ono koje se već vrijeđa što ga se (još uvijek) smatra djetetom – zabezeknutom roditelju koji obično posljednji dozna da je dotična dječja osoba zainteresirana i za aktivnosti poslije crtanog filma. Osobito izvan kuće. I osobito na godišnjem odmoru. Koji su oni, tj. odrasli, čekali cijelu godinu i sad se žele odmoriti ne opterećujući se nijansama pojma živjeti.
No, to je – recimo dijete – neumoljivo: Svi mogu ići…, Svi mogu ostati do..., Samo ja moram…, Pa, ljeto je, I vi ste na odmoru itd., produciraju se argumenti prosječnom brzinom od pedeset u minuti. Što da radi već prilično izbezumljen roditelj? U školi je učio koliko je žena imao Henrik VIII, kako se zvao Aleksandrov konj i mnoge druge važne stvari (škola nas priprema za život), no na ovakve sitnice ga nitko nije upozorio. A vrijeme kada je on bio te dobi, bilo je potpuno drugačije, čak ako i zanemarimo osobno (slabo) pamćenje tj. vlastite sukobe s roditeljima.
Gotovih recepata za pojedine životne situacije i odnose nema. U ovom konkretnom slučaju, pri donošenju odluke treba uzeti u obzir da dijete također zaslužuje odmor (škola je naporna, a nerijetko znade biti i stresna), da ima svoje interese, želju za priznanjem, afirmacijom, u društvu sebi sličnih i potrebu da se isto kao oni odijeva i ponaša. Ono još traži sebe i svoj identitet – pretjeranim mu zabranama u tomu nećemo pomoći.
Prva pupčana vrpca s djetetom prekinuta je po porodu; u godinama što slijede dijete u potpunosti ovisi o roditeljskoj brizi, dok jednog dana ne odluči tu vezu pregristi i otpočeti s osamostaljivanjem. Ono što treba sada (kao i uvijek, ali u možda različitim omjerima) su ljubav, pomoć, podrška, razumijevanje i povjerenje. Nema, srećom, načina da ga se drži pod staklenim zvonom i nadzire dvadesetčetiri sata! Međutim, sve što se do tada ulagalo u dijete, sada počinje donositi plodove. Imamo li povjerenja u svoj minuli odgojni rad? Pustimo (i) djecu da žive. Ne činimo im ono što smo kao djeca zamjerali svojim roditeljima. Odnosno, kao što netko reče, među roditeljima i djecom bilo bi puno manje nesuglasica kad bi se roditelji prisjetili kako su i sami jednom bili djeca i kad bi se djeca podsjetila kako će jednog dana biti roditelji. A kad se potroše sva ostala sredstva – ionako ostaje samo dogovor.
Zapravo će većina djece na pitanje koje godišnje doba najviše vole spremno odgovoriti: ljeto! Ljeto zato jer se sunčaju i kupaju, jure uokolo nesputani teškom odjećom, obućom i roditeljskim upozorenjima: Pazi da se ne usvinjiš/ne podereš nove hlače/ne izgubiš jaknu. Ljeti se deru samo koljena i gubi se glava… Ovo s glavom se osobito odnosi na one malo starije. Naime, i za njih je ljeto definitivno najljepše godišnje doba. Zato jer nema škole. Pa im glava niti ne treba.
Za neke je ljeto početak života bez pelena, a za neke – i bez gaća. (Svaka sličnost s gaćama na štapu je slučajna; one se na štapu mogu nositi u svako godišnje doba.)
Ljeto je godišnje doba u kojem se, umjesto danas za sutra, kuha danas za danas. Roditelji su opušteniji: ili su sami na godišnjem ili su im šefovi na godišnjem. Tijekom godine iscrpili su kvotu zabrana i ograničenja, pa djeca lakše dišu. Argument moraš biti kući u deset jer sutra ujutro ideš u školu okrutno im je otrgnut s repertoara svakodnevnog zanovijetanja. Dok smisle štogod ljetu primjerenije – djeca uživaju. (Javite se ako imate štogod suvislo i otporno na udarce tipa: Azaštomogusvidrugi…?, Pa rekla si da je najvažnija škola, zar nemam dobre ocjene, zar se ne mogu i ja malo odmoriti?, Prošle godine sam isto morala dolaziti u jedanaest, a sad sam starija! i sl. Njihove odgovore ne morate dojavljivati; to je nešto toliko univerzalno da mora da im je zapisano u genima. Netragom nestaje tek u trenutku kad sami postanu roditelji.)
Ljeto je i dobra prilika za naspavati se. Budući da su noći kraće, djeca ustaju iz kreveta tek u podne. Roditelji glede toga pokazuju totalno nerazumijevanje. Rano ujutro treba, naime, pokositi travu po stanu i pomusti krave… Zanimljivo je da su do pred koju godinu ti isti roditelji kosu čupali kad bi se djeca ujutro – naravno, samo subotom, nedjeljom i općenito u dane roditeljskog odmora, pa tako i ljeti – prerano budila. Neki ljeti razveseljavaju svojom posjetom daleke rođake. Za štrebere je ljeto šansa da pročitaju cijelu lektiru i u miru domisle što je pisac želio reći. Za one, pak, koji preferiraju provode u drugim godišnjim dobima, ljeto je zadnja prilika da nabave kartu za prelazak u viši razred.
Ljeto je i dobro vrijeme za dijete da se stavi u službu kakvog kućnog ljubimaca (krave isključene!) tj. da ima dovoljno vremena da upozna ljubimca i njegove potrebe.
Dakle, svatko ima svoje ljeto, svoj dio sunca i svoje razloge za uživanje. I to je u redu.
