Gubitak jednog ili oba roditelja je najveći gubitak i najveći stres koji doživljava osoba, bez obzira na godine. Stres usled smrti roditelja ili usled odvajanja od roditelja podjednako je težak, jer smo uz roditelje vrlo vezani i zavisni od njih, bez obzira radi li se o majci ili ocu, bez obzira jesmo li mlađi ili stariji. Gubitak majke ipak najviše pogađa onu djecu koja su vrlo povezana s majkom i u njoj vide i više od majke, gledaju je kao prijatelja i zaštitnika. Takva djeca imaju puno teže posljedice. Javlja se osjećaj nelagode, srama i strah od samoće. Naravno, što smo stariji, racionalnije pristupamo takvom iskustvu, svjesni da je to dio života i da je to normalan životni proces (ali ne i smrt nastala uslijed suicida). Od istinskog udarca zbog gubitka roditelja teško se oporavljamo. Smrću roditelja gubimo odnos privrženosti koji je po mnogo čemu poseban, u odnosu na druge odnose privrženosti uspostavljenim tijekom života. Osim toga, nakon smrti roditelja, u svojoj primarnoj obitelji moramo preuzeti odgovornosti i zadatke koji su nekada pripadali njima – na neki način postajemo roditeljima svojoj braći i sestrama. Gubitak roditelja je i gubitak vlastitog identiteta, tj. konačni gubitak životne uloge dijeteta – kćeri ili sina – koji je izražen nakon smrti oba roditelja. Taj nam gubitak teško pada jer je riječ o jedinoj životnoj ulozi koju imamo od prvog trenutka kad smo ugledali svijet. Gubitak zbog suicida je posebno težak. Činjenica je da nakon takve smrti nikada ne možemo biti sigurni u to zašto je neko odlučio da prekine svoj život. Čak ni kada samoubojica ostavi oproštajno pismo, ne možemo biti sigumi je li to što u njemu piše zaista bio povod, a naročito da li je bio uzrok takvog očajničkog poteza. Razlog je vrlo jednostavan: jedina osoba koja bi na to pitanje mogla dati odgovor više nije živa.
Osjećaj krivice zapravo je doživljaj da smo umrlu osobu na neki način iznevjerili, to je najjači osijećakj nakon samoubojstva i gotovo da ne postoji osoba bliska samoubojici koja se ne osjeća krivom. Preživjeli se osjećaju krivima jer su nešto učinili/rekli ili jer su nešto propustili učiniti, a što je osobu (možda) navelo ili potaknulo da se ubije; jer nisu primjetili znakove koje je samoubojica slao o svojoj namjeri; jer nisu ozbiljno shvatili najave/pretnje o suicidu. Morate se što prije trgnuti i izvući iz tog stanja, prestati kriviti sebe za smrt majke. Istina, izgubili ste temelje, ali morate početi graditi nove, da počnete sa formiranjem svoje obitelji, djece. Vrijeme vam je prijatelj, ono će izliječiti rane, a vi samo morate ići dalje. Sigurno imate nešto zbog čega se isplati nastaviti dalje što je moguće boljim smjerom. Teško je naći motivaciju, ali sjetite se da vrijedite, sjetite se da niste došli na ovaj svijet da bi bili očajni, sijetite se da bi i vaši roditelji bili sretni da ste vi sretni. Skrenite misli koliko možete na nešto drugo, na svoj posao, prave prijatelje jer ukoliko samo o tome mislite, to traje i uništava vas dalje. Krenite dan po dan, tražite sreću u sitnicama. Ukolko vam i to ne pomogne najbolje je da se obratite nekom psihologu i UŽIVO popričate sa njim o vašem stanju.
