Kad sustav kažnjava samohrane roditelje jer “imaju nekretninu”
„Rekli su mi da više nemam pravo ni na kakvu pomoć jer imam stan.“
To je rečenica koju sve češće čujemo od samohranih roditelja u Hrvatskoj. Rečenica koja na papiru možda zvuči logično, ali u stvarnom životu znači – djeca koja su gladna, roditelj koji ne spava i sustav koji okreće glavu.
Kad “imati” ne znači imati
Zamislimo samohranu majku troje djece. Godinama podstanar, bez sigurnosti, bez partnerove financijske pomoći. Pomaže starijoj gospođi – iz ljudskosti, brige i solidarnosti. Nakon njezine smrti, nasljeđuje stan. Ne luksuz, ne investiciju, nego jedinu nekretninu u kojoj s djecom može živjeti.
Stan koji je bio zapušten. U koji treba ulagati. U kojem se režije moraju plaćati. Stan koji ne donosi prihod, ali donosi trošak.
I tada – rez.
Ukidaju se sve financijske pomoći. Jer “ima nekretninu”.
Sustav koji gleda papire, a ne djecu
U hrvatskom sustavu socijalne skrbi često se ne razlikuje imovina od osnovnog životnog prostora.
Jedina nekretnina automatski se tretira kao znak “materijalne sigurnosti”, bez obzira na:
-
broj djece
-
stvarne prihode
-
dugove i troškove
-
činjenicu da drugi roditelj ne sudjeluje u uzdržavanju
Na papiru – ima stan.
U stvarnosti – nema novca za hranu.
I dok se rješenja donose administrativno, bez stvarnog uvida u život, posljedice snose oni koji su najmanje krivi – djeca.
Nevidljivi rad samohranih roditelja
Samohrani roditelji ne samo da rade jedan posao – oni rade dva.
Jedan je onaj plaćeni, ako ga uopće uspiju pronaći. Drugi je onaj koji se ne vidi:
-
briga o djeci
-
logistika škole i vrtića
-
bolest, zadaće, emocije
-
stalno balansiranje između “moram raditi” i “nemam kome ostaviti dijete”
Mnogi ne mogu raditi u smjenama, vikendima ili noću. Ne zato što ne žele, nego zato što nemaju izbora.
Sustav to rijetko uzima u obzir.
Djeca kao kolateralna šteta
Kad se ukine pomoć roditelju, ne pogađa se “odrasla osoba koja se može snaći”.
Pogađaju se djeca.
Djeca koja:
-
dolaze gladna iz škole
-
osjećaju stres i nesigurnost
-
prerano shvaćaju da “nema”
I to u zemlji u kojoj se često govori o demografiji, obitelji i djeci kao “najvećoj vrijednosti”.
Što bi se moglo i moralo promijeniti
Ovo nije pitanje jedne majke. Ovo je sistemski problem.
Potrebno je:
-
jasno razlikovati jedinu nekretninu za stanovanje od imovine
-
provoditi individualne procjene, a ne automatizirane odluke
-
uvažavati specifičan položaj samohranih roditelja
-
staviti interes djece ispred administrativne logike
Stan ne hrani djecu.
Stan ne plaća režije.Stan nije luksuz – stan je osnovno pravo.
Za kraj:
Ako si samohrani roditelj i prepoznaješ se u ovome – nisi sam/a.
Tvoja borba nije znak slabosti, nego upornosti u sustavu koji često ne vidi.
A ako ovo čita netko tko donosi odluke – možda je vrijeme da se izađe iz tablica i uđe u stvarne živote ljudi.
Jer nijedno dijete ne bi smjelo biti gladno zato što njegov roditelj “ima krov nad glavom”.
