Roditelji se veoma često žale – moje je dijete nesigurno i nesamostalno.
Dječja nesigurnost je pojava koja ometa ispunjavanje stvarnih sposobnosti, umanjuje stupanj angažiranosti i negativno se odražava na cjelokupan razvoj djeteta. U školi rezultira kao nesigurnost u znanju. Takvo će dijete radije proviriti u tuđi rad i prepisati zadatak, iako je učenik od kojeg prepisuje lošiji u znanju.
Osvrtat će se gledajući tko će mu šapnuti iako gradivo poznaje.
Nerado diže ruku kad nastavnik pita.
U igri takvo dijete izbjegava uloge i zadatke od straha da će doživjeti neuspjeh, pogotovo u igrama u kojima učestvuje kao jedinka.
U porodici takvo dijete nerado uzima bilo kakvu odgovornost, bilo kakav odgovorniji posao, bojeći se da ga loše uradi i ne udovolji očekivanju starijih.
KOJI SU UZROCI?
Uzroci dječje nesigurnosti mogu biti različiti, a najčešće je stalno nezadovoljstvo roditelja onim što je to dijete učinilo.
To se događa u onim obiteljima u kojima roditelji očekuju od svog djeteta više nego što ono stvarno može postići. Često puta pretjerane ambicije roditelja dovedu do takvih poremećaja (moraš biti odličan, moraš dobiti peticu).
Nesigurnost se pojavljuje kod djece koja SAMA sebi postavljaju visoke zadatke (a kojima je već odmalena govoreno: Ti ćeš biti doktor… i inženjer…).
Da dijete ne bi patilo od osjećaja nesigurnosti potrebno mu je na prvom mjestu postavljati takve zadatke, koji su u skladu s njegovim uzrastom i sposobnostima (fizička opterećenja).
Da bi se postigli rezultati potrebno je prethodno pokazivanje i sistematsko osamostaljivanje vodeći pri tom računa da prvi rad neće biti bez zamjerki (pranje suđa – on ne zna razbit će).
Zbog prvih neuspjeha djeteta odrasli ih ne smiju osuđivati, jer osuda ne potiče već naprotiv sputava dječju aktivnost i samostalnost.
Pojava nesigurnosti može u mnogom biti posljedica neslaganja roditelja, zapostavljanje djeteta u porodici ili nejednaki stav prema svoj djeci.
Jedan od bitnih pojava nesigurnosti može biti i maženje djeteta. Dijete maženjem postaje suviše zavisno od odraslih. Nema prilike osjetiti zadovoljstvo postignutim uspjehom jer odrasli sve rade umjesto njega. Nema iskustva oko uloženog truda i dijete se plaši zadataka s kojima se susreće. Ne zna koliko je zadatak težak, pa pokušava na različite načine ne napraviti ga.
Nesigurnost je osnova za nastajanje neprilagođenog ponašanja kao što su plašljivost, stidljivost, lažna intelektualna zaostalost, ali često i agresija.
Nesigurnost se može iskazati u obliku treme, što se naročito odražava na kvaliteti odgovora u razredu, odnosno pred većom grupom djece.
Braneći se od osjećaja nesigurnosti dijete nastoji biti što zavisnije, pa se često čuje od roditelja: «Neće ništa sam, ne zna ništa sam.» Roditelji takve nesigurne djece često su prisiljeni, čak i u starijim razredima učiti zajedno sa svojim djetetom.
Nije rijetko da se nesigurno dijete želi nametnuti, jer mu to donosi veću sigurnost.
Ima slučajeva da se nesigurno dijete čak duže oporavlja poslije bolesti, nego druga djeca. Pojavi osjećaja nesigurnosti najčešće doprinose roditelji koji su skloni da u svakoj dječjoj aktivnosti vide neku opasnost po dijete i njome ga plaše.
Na taj način je djetetu onemogućeno da stječe iskustva, da svlada razne vještine, a opterećuje se bezrazložnim strahom. Roditeljski nadzor nad djetetom je potreban, ali se on ne smije pretvarati u takvu kontrolu koja će gušiti dječju inicijativu i dovoditi do nesigurnosti.
U svim poslovima, akcijama, djetetu treba pokazati da nije samo već da ima netko tko će mu pomoći kad mu je teško.
Period razvoja djeteta je veoma dug, pa je potreban poseban odnos roditelja da se osjećaj nesigurnosti ne bi ukorijenio u djetetu.
OŠ Gradac