Maloljetni roditelji
O slučajevima maloljetničke trudnoće rijetko čitamo ili slušamo u medijima i to je u redu. Naime, vrlo je važno zaštiti identitet i pravo na privatnost djevojaka koje su ostale trudne prije 18. rođendana, ali isto tako važno je provoditi sustavnu edukaciju tinejdžera još i prije no što uđu u pubertet.
Ljestvica stope maloljetničkih trudnoća u zemaljama EU (od najnižih do najviših):
1. Danska
2. Slovenija
3. Nizozemska
4. Švedska
5. Cipar
6. Italija
7. Luksemburg
8. Finska
9. Njemačka
10. Belgija
11. Austrija
12. Grčka
13. Španjolska
14. Francuska
15. Hrvatska
16. Češka
17. Portugal
18. Irska
19. Prosijek EU28
20. Poljska
21. Litva
22. Estonija
23. Malta
24. Mađarska
25. Latvija
26. Ujedinjeno kraljevstvo
27. Slovačka
28. Rumunjska
29. Bugarska
Preuzeto s http://klinfo.rtl.hr/
Maloljetni roditelji
S 12,8 rođenja na 1000 žena u dobi od 15 do 19 godina Hrvatska ulazi u krug zemalja članica EU-a koje karakterizira jedna od viših stopa maloljetničkih trudnoća te se po tom pokazatelju nalazi iznad prosjeka EU-28 (10,7) (World Bank 2015). Dok maloljetnička trudnoća može biti pozitivno iskustvo, ovakav pokazatelj zabrinjava uzmemo li u obzir činjenicu da se uz maloljetne roditelje vežu brojni rizični čimbenici i ponašanja, bilo da je riječ o čimbenicima i ponašanjima koji su pridonijeli maloljetničkoj trudnoći ili su pak posljedica iste. Tako istraživanja pokazuju kako je vjerojatnije da će maloljetni roditelji biti suočeni s brojnim nepovoljnim zdravstvenim i socijalnim ishodima koji mogu pridonijeti neadekvatnoj interakciji roditelja i djeteta te se u konačnici negativno odraziti na sam razvoj djeteta (za pregled vidjeti npr. Swann i sur. 2003, HDA 2004,
Letourneau i sur. 2004, Harden i sur. 2006, Barlow i sur. 2012).
Pregledom istraživanja Swann i sur. (2003) i HDA (2004) izdvajaju čimbenike koji pogoduju maloljetničkoj trudnoći te ističu kako maloljetni roditelji češće dolaze iz obitelji koje karakterizira niska razina socijalnog kapitala te financijske poteškoće, i sami su djeca maloljetnih roditelja, niskog su samopouzdanja te obrazovnog dostignuća, bili su ili još uvijek jesu korisnici skrbi izvan vlastite obitelji unutar sustava socijalne skrbi te su skloniji počinjenju kaznenih djela. Uz individualne i obiteljske čimbenike Harden i sur. (2006) ukazuju i na važnost čimbenika poput obrazovnog sustava (npr. postojanje zdravstvenog odgoja) i zajednice (npr. društvene norme vezane uz seksualnu aktivnost, utjecaj vršnjaka i medija) te socijalnih uvjeta (npr. iskustvo dječjeg siromaštva, mogućnost zapošljavanja, kvaliteta stanovanja) koji, ukoliko su nepovoljni, mogu pogodovati maloljetničkoj trudnoći. Problematičnim se pokazalo i nisko znanje o reproduktivnom zdravlju te seksualnosti, kao i činjenica da mladi uče o spolnosti iz drugih izvora osim škole (Allen i sur. 2007).
Istraživanja pokazuju kako je vjerojatnije da će se maloljetne majke suočavati s poteškoćama difuzije identiteta, poteškoćama s povjerenjem i suočavanjem, manjkom samostalnosti te nižim samopouzdanjem (Osofsky i sur. 1993. u Letourneau i sur. 2004). Štoviše, maloljetni roditelji obično prolaze kroz takozvanu dvostruku razvojnu krizu budući da se razvojna faza adolescencije i zahtjevi koji iz nje proizlaze sukobljavaju sa zadaćama ranog roditeljstva (Sadler i Catrone 1983), što se može odraziti na kvalitetu odnosa maloljetnih roditelja i njihova djeteta. Koristeći longitudinalne podatke, Liao (2003) je pokazala i kako se maloljetne majke prve tri godine nakon rođenja djeteta suočavaju sa slabijim mentalnim zdravljem, odnosno pokazuju višu razinu depresije negoli starije majke. Glede socijalnih uvjeta vjerojatnije je da će se maloljetne majke suočiti sa socioekonomskom deprivacijom te manjkom socijalnog i ljudskog kapitala te stoga često raspolažu s ograničenom socijalom podrškom (Moffitt i sur. 2002).
Svi ti čimbenici mogu ometati roditeljsku ulogu te istraživanja i potvrđuju kako maloljetne majke pridaju manje pozornosti svojem djetetu, manje potiču verbalnu interakciju s vlastitim djetetom te manje odgovaraju na potrebe djeteta, sklonije su koristiti kaznu kao odgojnu metodu, percipiraju temperament svog djeteta teškim i u većem su riziku da zlostavljaju vlastito dijete (za pregled vidjeti Letourneau i sur. 2004). Maloljetne karakteriziraju manje stope dojenja (Hamlyn i sur. 2002), kod maloljetničkih trudnoća veća je vjerojatnost rođenja djece niske porođajne težine, više su stope smrtnosti dojenčadi te postnatalne depresije (Botting i sur. 1998, Dickson i sur. 1997, Kiernan 1995, SEU 1999 u Harden i sur. 2006). Sve to, te činjenica da maloljetne majke nemaju dovoljno znanja o dječjem razvoju i roditeljskim vještinama, a ujedno i same imaju nezadovoljene razvojne potrebe, može dovesti i do lošijih razvojnih ishoda njihove djece (Barlow i sur. 2012). Tako primjerice istraživanja pokazuju kako djeca maloljetnih roditelja imaju veću incidenciju emocionalnih problema i problema ponašanja te više stope pobolijevanja, nesreća i ozljeda (Moffitt i sur. 2002). Ona iskazuju više poteškoća u učenju (East i Felice 1990) i dosežu slabije obrazovne rezultate (Moffitt i sur. 2002).
Možemo vidjeti kako su maloljetni roditelji visoko ranjiva skupina s vrlo specifičnim potrebama, kao i da maloljetničko roditeljstvo sa sobom nosi brojne rizike i za roditelje i za njihovu djecu. No, kao što pokazuju istraživanja (npr. Cunnington 2001, Allen 2007 u Barlow i sur. 2012) sama dob majke nije nužno odgovorna za slabije ishode s kojima se suočavaju maloljetni roditelji i njihova djeca, već siromaštvo i manjkav pristup uslugama. Postojanje i korištenje programa podrške obitelji i roditeljstvu stoga može ublažiti potencijalne negativne učinke maloljetničkog roditeljstva, kako kod samih adolescenata, tako i kod njihove djece (vidi npr. Swann i sur. 2003, HDA 2004, Harden i sur. 2006, Barlow i sur. 2012). Također, uz programe podrške, kod ma- loljetnih su roditelja posebice bitni programi prevencije.
Važno se osvrnuti i na položaj i ulogu očeva budući da se i oni sami, kao i maloljetne majke, susreću sa sličnim rizicima poput nižeg socioekonomskog statusa i obrazovanja, manjih mogućnosti zaposlenja, psihološkim i emocionalnim poteškoćama te poviješću rizičnog ponašanja. Dok oni konfliktan odnos s maloljetnom majkom i njezinim roditeljima te nedostatak financijskih sredstava vide kao glavne prepreke u ostvarivanju kontakta s djecom, majke ih često doživljavaju kao nezainteresirane (Bunting i McAuley 2004), a institucije često predstavljaju barijeru njihovu većem uključivanju. Također, usmjeravanje usluga očevima vrlo je ograničeno te nedostaje istraživanja o njima.
Preuzeto iz publikacije: “Potrebe roditelja i pružanje usluga roditeljima koji podižu djecu u otežanim okolnostima”