Obiteljska medijacija

Prema Obiteljskom zakonu,  obiteljska medijacija je  postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora. Glavna svrha postupka obiteljske medijacije je postizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i drugih sporazuma u vezi s djetetom. Uz ostvarenje te svrhe, u postupku obiteljske medijacije stranke se mogu sporazumjeti i o svim drugim spornim pitanjima imovinske i neimovinske naravi.

Medijacija je dobrovoljna, a medijator osoba koja je nepristrana i posebno educirana osoba upisana u registar obiteljskih medijatora koja poštuje gledišta stranaka i daje im pravnu informaciju, a ne pravni savjet.

Dakle, medijacija je način rješavanja sporova u kojem stranke uz pomoć treće nepristrane osobe rješavaju svoj spor. U medijaciji medijator pomaže strankama razumjeti gledišta protivne strane i raspravljati opcije za sporazum kojim se na temelju obostranog interesa rješava spor stranaka. Medijator ne donosi odluku o tome tko je u pravu, a tko to nije. Bez obzira jesu su li stranke pristupile medijaciji svojom inicijativom ili po uputi suda, odluku o svom sporu uvijek u medijaciji donose stranke. Medijator nema pravo nametati strankama rješenje spora.

Kada se sastanu radi rješavanja spora, stranke i medijator održavaju sastanke, za razliku od suda gdje se održavaju ročišta. Sastanci se održavaju zajednički (sve stranke i medijator) ili pak odvojeno (medijator s pojedinom od stranaka). Koliko dugo će se održavati zajednički ili pojedini sastanci zavisi od problema koji se rješava i od pojedine stranke. U svakom slučaju medijator pazi da pri tom ne dovede u pitanje svoju nepristranost ili da ne stvori takav dojam kod neke od stranaka. Ono što stranke kažu medijatoru na pojedinačnim sastancima povjerljive je prirode, osim onoga za što medijator dobije od stranke izričito odobrenje da prenese drugoj stranci.

Medijacija je povjerljive prirode. Sva komunikacija stranaka i medijatora i/ili svih sudionika u medijaciji povjerljiva je na način da ništa od onoga što se kaže u medijaciji ne može biti upotrijebljeno u eventualnim kasnijim sporovima između tih stranaka. Samog medijatora veže načelo povjerljivosti koje je usporedivo sa sličnim obvezama svećenika, liječnika, odvjetnika i sl. Ako stranke postignu dogovor o rješenju spora, medijator im u načelu pomaže sačiniti nagodbu u primjerenom obliku, podobnu za provođenje u život, odnosno na način da takva nagodba bude ovršna kao bilo koja druga ovršna isprava.

Obiteljska medijacija ne provodi se u slučajevima obiteljskog nasilja.

Nadalje, ako se obiteljska medijacija provodi od strane obiteljskih medijatora zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, stranke ne plaćaju naknade za rad obiteljskih medijatora. No, ako obiteljsku medijaciju provode obiteljski medijatori izvan sustava socijalne skrbi, troškove njihova sudjelovanja snose stranke.

Obiteljski sporovi se često spominju kao posebno podobni za rješavanje medijacijom, s obzirom na kompleksnost problema i potrebu da se svaki odnos – spor razmotri na način koji je prikladan upravo tom odnosu – sporu. Zakoni se pišu za opće definirane ljude i slučajeve, a svaki čovjek i svaki odnos, poseban je slučaj za sebe. Mogućnost adaptacije na konkretan slučaju izrazita je prednost medijacije.

Tako su neke od prednosti medijacije da:

– utječe na poboljšanje komunikacije među članovima obitelji čime se sukoba u obitelji smanjuju,
– potiče kontinuitet osobnih kontakata između roditelja i djece,
– omogućuje da odluke donose oni koji s njima trebaju živjeti što zadržava njihovu kontrolu nad njihovom situacijom te unapređuje samopoštovanje i dignitet članova obitelji,
– povećava vjerojatnost ostvarivanja sporazuma kao posljedicu samostalnog donošenja odluka,
– utječe da se odluke odnose racionalno,
– razvija trajno roditeljsko partnerstvo,
– usmjerava sudionike je na budućnost i na ono što oni žele,
– pruža iskustvo učenja pregovaranja i iskustvo postizanja sporazuma u teškim situacijama,
– omogućuje da se održi obiteljski sustav donošenja odluka i da se zadrži odgovornost za kvalitetu života članova obitelji,
– smanjuje troškova rastave i razvoda te skraćuje vremena potrebno za rješenje spora.