Proces razvoda je izuzetno stresan i za djecu i za roditelje. Istraživanja pokazuju da je oko trećina razvoda u Hrvatskoj visoko konfliktna, s time da i mali dio roditelja koji imaju želju dogovorno se razvesti i urediti obaveze i odgovornosti oko djece radi visoke razine neslaganja to ne uspijevaju te i njihov odnos ima iste posljedice po djecu kao i kod visoko konfliktnih razvoda.
U vrijeme razvoda sukob među roditeljima je najizraženiji, emocionalno su vrlo osjetljivi i usmjereni na osjećaje vezane uz partnera – izdaju, prevaru, osjećaj neuspjeha, napuštenosti, životne nepravde i slično. Uz sve to moraju se dogovoriti oko skrbi za djecu.
Donošenje važnih životnih odluka i u okolnostima kada smo stabilno i kada imamo podršku, osjećaj sigurnosti i pripadanja nije lagan, a kamoli kada nas preplavljuju osjećaji neizvjesnosti i nesigurnosti. Nerijetko i podjela materijalnih dobara i dogovor oko visine alimentacije dodatno otežavaju rješavanje pitanja podjele roditeljske skrbi i isprepliću se u pregovorima oko skrbi za djecu.
U jedan, do tada privatan i intiman prostor, uključuju se strane osobe i službe
“S obzirom na iskustvo rada s roditeljima u razvodu, rekla bih da im često nedostaje podrška u vidu pravovaljanih informacija o posljedicama razvoda na djecu različite dobi, o važnosti održavanja kontakta s oba roditelja, o načinima razdvajanja partnerske od roditeljske uloge, o fazama razdvajanja kroz koje sami prolaze i njihovom utjecaju na psiho-socijalno funkcioniranje, te o izvorima podrške koje im se pružaju”, kaže nam prof. psihologije Mirela Miharija, predsjednica Centra za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje Sirius.
Dodatno opterećenje je u tome što se, u do tada jedan vrlo privatan i intiman prostor, uključuju strane osobe i službe (socijalni radnici, psiholozi, odvjetnici, sudci) koji problemu pristupaju često hladno i racionalno, a sukladno zakonima. Skoro bivši supružnici se nalaze u emocionalno vrlo osjetljivom razdoblju kada imaju izrazitu potrebu za razumijevanjem i podrškom i postupanje nadležnih službi doživljavaju kao nezainteresirano odrađivanje posla bez pokušaja razumijevanja sveobuhvatnosti situacije u kojoj su se našli i pružanja pomoći koja im je potrebna.
Ponekad roditelji koji su prošli i visoko konflikti razvod uspijevaju dobrobit djeteta staviti ispred svojih međusobnih sukoba, vidjeti da je bivši partner dovoljno dobar ili čak jako dobar roditelj i nakon početnih teških sukoba, uspostaviti komunikaciju koja neće opterećivati dijete niti ga stavljati u poziciju da se opredjeljuje između jednog i drugog roditelja, kaže psihologinja.
Sindrom otuđenja od roditelja, o kojem se puno govori posljednjih dana, definirao je ’80-ih godina dr. Gardner, temeljem rada s obiteljima tijekom razvoda, a odnosi se na svjesna ili nesvjesna ponašanja jednog roditelja kojima on nepovoljno utječe na odnos djeteta s drugim roditeljem. Međutim, svakako treba imati na umu da ukoliko postoji realan razlog odbijanja susreta s roditeljem tj. ukoliko je dijete bilo zlostavljano ili zanemarivano, onda ne možemo govoriti o sindromu otuđenja od roditelja.
Postoji osam manifestacija ovog sindroma u ponašanju djeteta prema roditelju:
1. Kampanja ocrnjivanja
Otuđena djeca posve su usmjerena na mržnju prema roditelju kojeg se ocrnjuje. Negiraju sva pozitivna iskustva koja su imali s tim roditeljem iako su ga donedavno voljeli.
2. Apsurdni razlozi i racionalizacije za odbacivanje roditelja.
Razlozi za odbacivanje roditelja, koje djeca navode, su beznačajni (poput navika koje nisu prijetnja za dijete) ili neistiniti.
3. Nedostatak ambivalencije prema roditelju koji otuđuje
Jednog roditelja, otuđujućeg, idealiziraju, a otuđenog ocrnjuju i primjećuju samo njegove mane.
4. Fenomen ‘nezavisnog mislitelja’
Dijete naglašava da na njihove odluke nitko nije utjecao, iako je vidljivo da se ponašaju pod utjecajem otuđujućeg roditelja.
5. Nedostatak suosjećanja prema otuđenom roditelju
Ponašaju se grubo, drsko i inatljivo prema otuđenom roditelju, bez pokazivanja suosjećanja.
6. Priklanjanje otuđujućem roditeljem u roditeljskim sukobima
Dijete uvijek zauzima stranu otuđujućeg roditelja, bez obzira na snagu argumenata, te ne želi slušati argumente otuđenog roditelja.
7. Ponavljanje ‘posuđenog scenarija’
Dijete se prilikom optuživanja otuđenog roditelja koristi izrazima otuđujućeg roditelja, a da često ni ne razumije značenje tih izraza.
8. Odbacivanje proširene obitelji otuđenog roditelja
Negativne emocije prema otuđenom roditelju brzo se šire i na cijelu njegovu obitelj.
Svaki član obitelji ima svoju ulogu u procesu otuđenja
Gardnerov teorija o sindromu otuđenja od roditelja, iako je naišla na prihvaćanje i odobravanje jednog dijela stručne javnosti, izazvala je i brojne kritike i kontroverze. Zamjeraju mu fokusiranost isključivo na jednog, ‘otuđujućeg roditelja’ kao uzroka odbojnog ponašanja djeteta prema ‘otuđenom’ roditelju. Nalazi kasnijih istraživanja su pokazali i da ponašanje ‘odbijenog’ roditelja u velikoj mjeri može pridonijeti otuđenju, osobito ukoliko je taj roditelj sklon pasivnosti i povlačenju, te primjenjuje rigidno roditeljstvo uz kritičan i prezahtjevan stav prema djetetu bez pokazivanja empatije.
Naglasili su i nužnost uvažavanja međusobnog odnosa većeg broja faktora koje treba uzeti u obzir – ne samo karakteristike ličnosti roditelja, nego i karakteristike ličnosti djeteta (dob djeteta, kognitivne sposobnosti, temperament, osjećaj napuštenosti i nedostatak vanjske podrške).
Također, svaki član obitelji ima svoju ulogu u procesu otuđenja, koji najčešće započinje i znatno prije razvoda, a u obiteljima s više djece može se naići na različite razine otuđenja. Ima slučajeva i u kojima se dijete ne da uvući u roditeljske igre i optuživanja te uspijeva sačuvati dobar odnos s oba roditelja. I geografska udaljenost često ima veliku ulogu u određivanju stupnja otuđenja između djeteta i roditelja koji s njim ne živi. Osim toga, postoji i tzv. vertikalna podijeljenost koja ukazuje na to da dijete pokazuje odbojnost prema otuđenom roditelju kada je s otuđujućim roditeljem, a ljubav i privrženost prema tom istom, otuđenom roditelju kada nema otuđujućeg roditelja u blizini.
Ne treba zaboraviti niti da se sindrom otuđenja može dogoditi ne samo u razvedenim obiteljima, nego i u nedirnutim tj. cjelovitim obiteljima, a da otuđitelj može biti bilo tko od članova obitelji. Također, treba imati na umu i da će dijete ući u savez s onim roditeljem o kojem je ovismo a ne nužno s onim koji je osjetljiv na njegove potrebe.
Ukoliko postoji pozitivna emocionalna povezanost s otuđujućim roditelj, onda je dječje ponašanje pod njihovim snažnim utjecajem. Mlađa djeca rjeđe razvijaju negativne stavova prema jednom od roditelja pod utjecajem drugog roditelja.
Izvor: https://100posto.hr/
