U općoj i stručnoj javnosti vode se žestoke polemike oko pojma otuđenja djeteta. Neki autori smatraju da je otuđenje sindrom koji treba predstavljati zasebnu dijagnostičku kategoriju te postoje ozbiljne indicije da bi se mogao naći u novim izdanjima DSM-a i MKB-a. Neki autori prepoznaju otuđenje, ali ne smatraju da treba biti zasebna dijagnoza jer zapravo predstavlja vid emocionalnog zlostavljanja. Neki autori (pretežno u SAD-u) zalažu se za tezu da se radi o narušavanju privrženosti djeteta s jednim roditeljem pod utjecajem drugog roditelja. Neki autori govore o manipulaciji djecom, „ispiranju mozga“ djeteta. Apsolutni konsenzus oko konceptualizacije pojma nije postignut, no ono što struka i znanost diljem svijeta nepobitno prepoznaju su ponašanja roditelja koja su usmjerena narušavanju odnosa djeteta i drugog roditelja, bilo svjesno ili nesvjesno, te da navedeno predstavlja kršenje prava djeteta i rizik od emocionalnog zlostavljanja.
Dijete se može otuđivati na puno načina
- pretjerano ugađanje djetetu (primjerice dozvoljavanje djetetu da jede puno slatkiša, da ostaje duže budno, da igra igre i gleda filmove koji nisu dozvoljeni kod drugog roditelja)
- izostavljanje pozitivnih iskustava s drugim roditeljem (primjerice jedan roditelj duže izbiva zbog posla ili bolesti, a drugi roditelj potpuno ignorira pozitivna iskustva koja je dijete s njim imalo, ne spominje ga, miče zajedničke fotografije, igračke koje je djetetu kupio roditelj kojeg trenutno nema)
- prenaglašavanje propusta drugog roditelja (primjerice jedan roditelj zakasni po dijete na trening, a drugi roditelj govori o tome da ga je ‘zaboravio, ostavio na cesti kao psa’ i slično, odvodi dijete u CZSS i na Policiju, prijavljuje zanemarivanje)
- pretjerano zadiranje u odnos djeteta i drugog roditelja (primjerice nazivanje djeteta na mobitel i slanje poruka većinu vremena dok je dijete kod drugog roditelja, nametanje svojih pravila ponašanja dok je dijete kod drugog roditelja, stalno zapitkivanje o načinu provođenja vremena, o hrani koju dijete jede, odjeći koju nosi i slično)
- opstruiranje kontakata djeteta i drugog roditelja (zabranjivanje kontakata ili osmišljavanje izlika da se kontakti ne održe poput treninga, pregleda, rođendanskih proslava, prehlade, učenja za test baš u vrijeme druženja s drugim roditeljem)
- pokazivanje neugodnih emocija kada dijete ostvaruje odnos s drugim roditeljem (primjerice pokazivanje tuge, ljutnje, straha, zabrinutosti, bilo riječima ili ponašanjem, u nekim slučajevima i ignoriranje djeteta, potpuno emocionalno zahlađenje)
- slanje dvostrukih poruka djetetu (primjerice riječima poticanje djeteta na susret s drugim roditeljem, a pritom plakanje ili govorenje djetetu da ‘slobodno ode, valjda neću umrijeti od brige’ / ‘slobodno ode, neće ti se ništa strašno dogoditi’)
- negativno komentiranje drugog roditelja djetetu (primjerice iznošenje da je drugi roditelj loša osoba)
- lažno optuživanje za zlostavljanje (primjerice poticati dijete da kaže da ga je drugi roditelj tukao, dodirivao po intimnim dijelovima tijela i slično, kad to nije istina)
- pasivno dopuštanje drugim članovima obitelji ili prijateljima da otuđuju dijete (primjerice roditelj ne otuđuje samostalno, ali dopušta svojim roditeljima da čine gore nabrojana ponašanja)
- dijeljenje neprimjerenih informacija s djetetom (primjerice o sudskom postupku, o bračnom odnosu, o nasilju kojem dijete nije svjedočilo)
- obrtanje uloga dijete-roditelj (primjerice traženje od djeteta da brine o osjećajima roditelja, verbalno ili neverbalno)
- zamjenjivanje biološkog roditelja s novim partnerom/icom (primjerice traženje da se novi partner zove tata ili nova partnerica mama)
- ohrabrivanje djetetove ljutnje prema drugom roditelju (primjerice dijete se ljuti jer mu je jedan roditelj uzeo mobitel kako bi učilo, a drugi roditelj osnažuje ljutnju djeteta, ne dozvoljava mu da zaboravi tu situaciju)
- ograničavanje komunikacije djeteta i drugog roditelja (primjerice zabranjivanje telefonskih poziva bez realnog razloga)
- uskraćivanje informacija o djetetu (primjerice oko preseljenja, liječničkih pregleda)
- poticanje osjećaja krivnje djetetu ako se lijepo provede s drugim roditeljem (primjerice isticanje kako je drugi roditelj grozna osoba koja je dijete samo ‘kupila’ izletom u park)
- nemogućnost odvajanja slike sebe i djeteta (primjerice govorenje djetetu da je drugi roditelj ostavio ‘nas’ kada je zatražio razvod braka)
Otuđeno dijete kratkoročno može odlično funkcionirati u raznim segmentima života, primjerice čak i bilježiti poboljšanje školskog uspjeha. Međutim, spram odbačenog roditelja dijete ima „fobične“ i vrlo burne emocionalne reakcije prožete bijesom pri kontaktu ili mogućnosti kontakta s odbačenim roditeljem. Ranjivost otuđenog djeteta može se uočiti kroz separacijske strahove (strahove od odvajanja), što otuđujući roditelj često naglašava, primjerice kaže da će se dijete ubiti ako se odvoji od njega.
izvor: poliklinika-djeca.hr
