Da bi se djeca zdravo psihički razvijala, osim ljubavi i pažnje, potrebne su i svakodnevne male frustracije iz kojih uče:

a) kako savladati prepreke u životu

b) kako doći do onoga što žele

c) kako se utješiti kad nije po njihovom

d) kako uvažiti potrebe drugih ljudi.

Ne dajući djeci određene granice u ponašanju, podređujući sve svoje potrebe djetetu, mi smanjujemo mogućnosti razvoja ličnosti naše djece, sputavamo njihovu priliku da se pripreme za svijet odraslih.

Roditelji sve teže postavljaju djeci granice u odgoju zbog:

• straha da će ih djeca manje voljeti
• želje da im budu prijatelji
• stalne odsutnosti roditelja zbog prevelike zaposlenosti
• uvjerenja da djecu treba zaštititi od svih teškoća.

Kako dijete odrasta, važno je dopustiti mu da iskusi posljedice svojih pogrešaka, da uči preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, treba ga ohrabriti u samostalnom ponašanju sukladno njegovoj dobi.

Važno je da roditelji otvoreno izražavaju svoje osjećaje i potrebe, tako dijete uči zauzeti se za sebe.

Pobune u dječjoj dobi

U procesu odrastanja djeca žele sve veću samostalnost i preuzimanje odgovornosti za samog sebe. Sukob roditelja i djeteta je nezaobilazan. U razvojnoj psihologiji prepoznajemo tri «velike» dječje pobune: u dobi od dvije godine, pet godina i u pubertetu. Roditelji se susreću s dječjim neslaganjem, otporom, neposluhom, agresijom. Ta ponašanja su znak da se dijete zdravo emocionalno i psihički razvija i izgrađuje svoj identitet. Kada dijete kaže «ne» ono vježba osjećaj moći i individualnosti. To može biti vrlo naporno za roditelje.

Pokušajte (sa što više dosljednosti):

• nagradite ponašanja koja želite ohrabriti
• kad god je moguće, ignorirajte ponašanja koja želite obeshrabriti
• obraćajte se djetetu na pozitivan način
• budite oprezni u davanju izbora koje niste spremni poštovati
• birajte riječi «učini» umjesto «ne čini»
• budite jasni i pošteni.

Učinite da Vas dijete čuje bez vikanja

• Idite tamo gdje je dijete. Ne zovite ga s udaljenosti.
• Provjerite da li je dijete potpuno zaokupljeno nečim. Bolje je pričekati minutu i onda imati njegovu potpunu pažnju
• Spustite se na visinu djeteta i uspostavite kontakt očima
• Zahtijevajte samo jednu stvar od djeteta istodobno te dajte objašnjenje («molim te završi to sada, vrijeme je da krenemo»)
• Govorite jasno – nazovite dijete imenom. Nastojte govoriti smireno, koristeći «molim te».
• Očekujte da ćete se ponavljati i da vas možda neće poslušati od prve.
• Razmislite o tome koliko i kada govorite djetetu NE. Koristite NE kada je zaista važno jer će ga tad dijete puno ozbiljnije shvatiti nego ako to stalno govorite.
• Dajte djetetu izbor SUKLADNO DOBI
• Izbjegavajte raspravljanje, psovanje ili prigovaranje
• Ne dopustite da se dijete osjeća nagrađeno ili kažnjeno zato što je bijesno. Cilj je da uvidi da to ne mijenja ništa i da je srdžba emocija kao i svaka druga.

Roditelji koji pokušavaju «slamati» djetetov otpor i prisiljavati ga na bezuvjetnu poslušnost, naići će na sve više djetetovog otpora (ako ne otvorenog, onda prikrivenog i odgođenog).

Ponekad se kod djece mogu javiti i različite promjene u ponašanju: nekontrolirana ponašanja i agresivnost, ili povlačenje u sebe, tjeskoba, emocionalne teškoće.

Ako se svakodnevno osjećate bespomoćno u postavljanju granica svom djetetu ili ste u kontinuiranom sukobu s djetetom, potražite pomoć stručnjaka.

PRIPREMILA: Zorica Durman Marijanović, psiholog