„A zna li vaše dijete da je posvojeno?” Samo jedno pitanje, postavljeno možda iz sasvim obične znatiželje. No za dijete i njegovu obitelj ono može značiti zadiranje u vrlo osobne razgovore i dijelove njihove životne priče.
O posvojenju se često razgovara s dobrim namjerama, ali bez razmišljanja o tome kako naše riječi zvuče onima kojima su upućene. Pitanja koja se na prvi pogled čine bezazlenima mogu izazvati nelagodu, zadirati u privatnost ili nesvjesno dovesti u pitanje pripadnost djeteta njegovoj obitelji.
Povodom Svjetskog dana posvojenja, koji se obilježava 9. studenoga, donosimo nekoliko primjera čestih pitanja i komentara te objašnjavamo zašto je važno pažljivo birati riječi. Jer podrška posvojiteljskim obiteljima počinje i načinom na koji s njima razgovaramo.
Jedno od najčešćih, ali i najosjetljivijih pitanja glasi: „A tko su mu pravi roditelji?” Izraz „pravi roditelji” može ostaviti dojam da roditelji koji su posvojili dijete nisu njegovi stvarni roditelji. No posvojitelji jesu roditelji svojeg djeteta, bez obzira na to što nisu biološki povezani. Kada postoji opravdana potreba za razgovorom o djetetovu podrijetlu, primjerenije je koristiti izraz „biološki roditelji”. Ipak, prije postavljanja takvog pitanja vrijedi razmisliti trebamo li tu informaciju uopće znati. Djetetova životna priča pripada njemu, a ne znatiželji okoline.
„Zašto ste se odlučili na posvojenje?” Naizgled jednostavno pitanje, ali odgovor može uključivati vrlo osobna iskustva, odluke i životne okolnosti. Neke obitelji otvoreno govore o svojem putu do posvojenja, dok druge pojedinosti žele zadržati za sebe. Oba su pristupa jednako vrijedna poštovanja. Ne trebamo poznavati razloge nečije odluke kako bismo prihvatili i podržali njegovu obitelj. Umjesto pitanja koja zahtijevaju objašnjavanje osobnih okolnosti, možemo jednostavno pokazati zanimanje za to kako je obitelj danas.
„Baš ste plemeniti što ste ga posvojili!” Iako je najčešće izrečena kao kompliment, ova rečenica može poslati poruku da je posvojenje čin dobročinstva, a dijete netko koga je trebalo spasiti. Posvojenje nije priča o herojima i zahvalnosti. Ono je stvaranje trajnog roditeljskog odnosa, u kojem su potrebe, prava i dobrobit djeteta na prvome mjestu. Djeca ne trebaju odrastati s osjećajem da nekome duguju zahvalnost zato što su postala dio obitelji. Umjesto veličanja roditelja zbog njihove odluke, važnije je pokazati poštovanje prema obitelji i njezinoj svakodnevici.
„Je li se dijete već naviknulo na vas?” Prilagodba na novu obiteljsku svakodnevicu individualan je proces. Svako dijete ima vlastitu životnu priču, iskustva, osjećaje i potrebe. Povjerenje i osjećaj sigurnosti ne nastaju prema unaprijed određenom rasporedu. Pitanja o tome je li se dijete „već naviknulo” mogu stvoriti nepotreban pritisak ili dojam da se prilagodba mora dogoditi u određenom roku. Umjesto toga, mnogo više može značiti jednostavno pitanje: „Kako ste? Treba li vam kakva pomoć?” Takvim pristupom pokazujemo brigu, a obitelji ostavljamo prostor da sama odluči koliko želi podijeliti.
„Hoćete li imati i svoje dijete?” Ova rečenica pokazuje koliko svakodnevni izrazi mogu nositi pretpostavke kojih nismo ni svjesni. Posvojeno dijete već jest dijete svojih roditelja. Pitanje o „vlastitom djetetu” može sugerirati da posvojenje nije jednako vrijedan način stvaranja obitelji ili da posvojeno dijete nije u potpunosti njezin član. Obitelji nastaju na različite načine, ali nijedna ne bi trebala opravdavati svoju pripadnost ili vrijednost.
Kako onda razgovarati o posvojenju? Ne postoji popis savršenih rečenica koje bismo uvijek trebali koristiti. Važnije je razumjeti da svaka obitelj ima svoju priču i pravo odlučiti koliko će je podijeliti s drugima. Ponekad je najbolji način pružanja podrške upravo to da ne postavimo pitanje koje nam je palo na pamet. A ponekad su dovoljne jednostavne riječi: „Tu sam ako vam nešto treba.”
Razumijevanje ne znači da moramo znati sve o nečijoj priči. Znači da poštujemo ono što nam osoba odluči povjeriti.
Posvojenje nije samo završetak administrativnog postupka, već početak zajedničkog obiteljskog života u kojem se grade povjerenje, bliskost i osjećaj pripadnosti. Zato je važno da se posvojiteljske obitelji u svojoj okolini osjećaju prihvaćeno, bez potrebe da objašnjavaju ili opravdavaju način na koji je njihova obitelj nastala.
Svjetski dan posvojenja prilika je da osvijestimo koliko naše riječi mogu utjecati na taj osjećaj prihvaćenosti. Neke riječi povezuju. Neka pitanja mogu povrijediti. Birajmo one kojima pokazujemo razumijevanje i poštovanje.