Ravnopravno roditeljstvo je kad mame i tate, podijele brigu i rad oko djeteta. Tako imaju samo polovicu posla, a stopostotnu radost i veselje. Neki se dogovore da oboje rade sve: nekad mama, a nekad tata premataju dijete, hrane ga i izvode na zrak, nekad mama, a nekad tata vode i voze dijete na izvanvrtićke i izvannastavne aktivnosti, pomažu oko zadaće, organiziraju i pripremaju dječji rođendan, kuhaju i serviraju hranu na smjenu, pune perilicu suđa ili rublja na smjenu, peglaju (ne peglaju jer je većina peglanja suvišna), usisavaju po stanu na smjenu.
Neki se dogovore i drugačije – da mama uvijek obavlja neke od ovih poslova, a tata druge, ili da sve rade zajedno. Da ne bismo zanemarili one koji od obavljanja kućanskih poslova kad je dijete s njima grade kapelicu – danas su u velikom broju obitelji u nas kućanski poslovi precijenjeni i na njih pozivaju oni koji se nemaju na što drugo pozvati.
Često se svode na posluživanje strojeva, pa zapravo jedini zaista važan i kreativni posao u kućanstvu ostaje kuhanje.
No, djeca najčešće pojedu ručak u vrtiću ili školi, a roditelji na poslu, i kuha se eventualno večera i za vikend. Roditelji u gradovima uglavnom razvoze djecu po raznim aktivnostima, a to zaista mogu podijeliti ili činiti zajedno. Ostaje izgradnja odnosa s djecom. Ako oboje roditelja radi, onda se djecom bave kad nisu na poslu, što zbog prirode posla može biti u različita vremena. Od žena se u našem konzervativnom društvu često očekuje da budu one koje vole i tješe i mažu eurokrem na kruh za doručak te da Vanishem skidaju najtvrdokornije mrlje s dječjih čarapa i majica, a od muškaraca da zarađuju, da ubijaju kukce i žohare i obavljaju opasne i teške poslove, npr. popravke krovišta, čišćenje snijega, nošenje teških tereta, montaže kućanskih aparata i elektronike te da s prijateljima ispijaju pive. Ima žena koje zarađuju više od svojih partnera, iako je to rijetko, jer nema puno žena koje takvu situaciju rado prihvaćaju.
Zato će muškarci prihvatiti još jedan posao i sebi potpuno uskratiti mogućnost da svojoj djeci pokazuju ljubav i s njima grade odnos, ali će moći bolje financijski podržavati svoje partnerice u izvršenju te uloge.
Nažalost, izgleda da prilikom razvoda ravnopravno roditeljstvo i svaka ravnopravnost bivaju potučeni do nogu. Mame imaju sva prava, a tate gotovo nikakva, osim ako se mame dogovore s tatama, ali onda uvijek postoji opasnost da ih sustav ne prepozna kao mame i da na njima primjeni pravila za tate. Budu li se tate (i neke mame) često na to žalili, to će značiti da s njima nešto nije u redu. Dogodi li se ipak da mama stekne dojam da bi tata po sudskoj odluci mogao imati opsežno vrijeme s djetetom ili da bi sud čak mogao odlučiti da dijete živi s ocem, uvijek može može igrati na kartu da je u pitanju konfliktni razvod da bi smanjila maksimalno ograničila vrijeme koje dijete provodi s ocem, a ako ni to ne upali, nerijetko se poteže nuklearno oružje razvoda – nasilje, pa čak i seksualno nasilje nad djetetom.
Tu presudan posao odrađuju prekršajni sudovi koji u ovom području većinom rade po principu kriv je dok ne dokaže suprotno. No, prijeti im svojevrsni pad prometa – prema Tezama za Nacrt Obiteljskog zakona, već će sama izjava o nasilju biti dovoljna da sudac obiteljskog suda postupi na strani opreza i ograniči ili potpuno zabrani vrijeme koje bi dijete provodilo.
Prema ovom trendu za deset godina uopće neće trebati voditi sudske postupke za odlučivanje o tome s kojim će roditeljem dijete nakon razvoda živjeti – provjera spola i sve se zna. Jedina nada je ono s oboje roditelja što se vrti oko tri posto – možda naraste do pet. Ne znamo koji su to presudni razlozi za ovako besramnu diskriminaciju koju sustav provodi nad djecom, tatama i rijetkim neprilagođenim mamama. Imamo česte pritužbe mama da tate ništa ne rade oko djece, one rade sve, a onda su, ako dođe do razvoda, odjednom zainteresirani za djecu. Imamo i česte pritužbe tata da su se prije razvoda puno više bavili djecom od mama, a onda im je to uskraćeno ili svedeno na minimum, uz podršku svih institucija sustava. Imamo i pritužbe tata koji su u braku da bi se oni htjeli baviti djecom, ali mame ne daju, mršte se i uzimaju im dijete iz ruku. Imamo i pritužbe mama da se tate nakon razvoda djecom bave na način da se ova isprljaju dok se igraju u parku. Zato smo na stajalištu da dijete treba imati pravo na opsežno vrijeme sa svakim od roditelja. Pa će se nekad isprljati u parku, a nekad neće, nekad će spavati a nekad neće, nekad će ga kad plače umiriti mama, a nekad tata. Ravnopravno roditeljstvo nam nitko neće pokloniti na pladnju – za njega se valja izboriti. Mi se za to nastojimo boriti, i telefonom, kad nas zovu članovi i korisnici. Onda to nekad izgleda i ovako: – Dobar dan, supruga se odselila kod mame s djetetom od devet mjeseci. Dozvoli mi da ga dođem vidjeti samo kad spava, utorkom i četvrtkom od 16 do 18. I onda ja tako sjedim i gledam ga dok spava, ne mogu ga ni uzeti, ni poigrati se s njim, ni dati mu piti, jesti… – Pitajte majku kad je dijete budno i predložite da onda dolazite biti s djetetom. – Jesam, ali ona odbija razgovarati. – Tražite pomoć od centra za socijalnu skrb. Napismeno. – Jesam i pozvali su majku i mene na sastanak, ali kad sam otišao, nije tamo bilo ni socijalne radnice ni majke djeteta. – Tražite da dijete živi s vama. ili – Zovem da pitam što mislite o tome da zatražim da dijete živi sa mnom. – Zašto? – Majka mi dijete da vidjeti samo u Obiteljskom centru, ali su tamo uvijek s njom prisutni i njeni roditelji. – Zamolite ih sve da Vas ostave nasamo s djetetom. – Ali ja bih da majka ostane. – Zašto? – Pa, kad se dijete rasplače, ja joj ga dam da ga umiri. – Tražite da majka živi s vama. ili: – Kako bih mogla postići da otac s djetetom mora vrijeme dva put tjedno po dva sata provoditi kod mene doma, a ne u parku. – Zašto ne u parku? – Uvijek mi nakon dva sata dijete vrati sa zaprljanom majicom, hlačicama… – Pa to se sve opere u stroju, nije to valjda neki problem, za dijete je dobro da se igra u parku, a osim toga se tako izbjegava sukob među vama roditeljima. – Da, ali mu se uvijek prehladi. – Koliko je staro dijete? – Tri godine. – Ide li u vrtić? – Da. – Je li vaše dijete češće bolesno od druge djece iz vrtićke grupe? – Nije. – Zašto onda mislite da ga otac razbolijeva? Jeste li se obratili centru za socijalnu skrb? – Jesam, i rekli su mi da tražim promjenu sudske odluke. – Kakvu promjenu? – Pa da mu se vrijeme smanji. – Da mu se smanji vrijeme koje je sad dva puta tjedno dva sata? – Da. – Tražite da dijete živi s ocem. – Molim? – Vi ćete onda dva puta tjedno po dva sata paziti da se dijete ne isprlja u parku. Ravnopravno roditeljstvo je i kad se sve institucije koje imaju ovlasti utjecati na sudbinu djece ponašaju prema roditeljima ravnopravno, no za nas je to pojava iz bajke – jednostavno se ne događa. Iz svega se da zaključiti da je ravnopravno roditeljstvo nešto što roditelji koji se razvode trebaju dogovarati u interesu svoje djece izvan i mimo sustava, ako je moguće potajice, da nitko ne dozna. Ako se dozna, pa se u odlučivanje umiješaju institucije sustava – ravnopravno roditeljstvo za našu djecu ne postoji, ona ne mogu odrastati uz poruku ravnopravnosti svih građana, ma koliko odgovorni za zaštitu prava djeteta to prešućivali. Da parafraziramo jednog pjesnika, ‘ništa čovjeka tako ne veseli kao malo posla u lijepom uredu za puno para’ i prevedemo u ‘ništa čovjeka tako ne veseli kao puno vlasti nad životima bespomoćnih, bez puno odgovornosti’.
Pročitajte više na: https://m-blog.vecernji.hr/ravnopravno-roditeljstvo/sto-je-a-sto-nije-ravnopravno-roditeljstvo-885
