Povijesno gledano, obitelji su dugo i dobro odrađivale svoju odgojnu funkciju razvijajući potencijal svoje djece da postanu manje ovisna i kompetentna kako bi preuzela uloge zrele osobe.
Pokazatelji funkcionalnosti i prilagođenosti djece i njihovog postignuća, nažalost predstavljaju uznemirujuću sliku obiteljskog neuspjeha u pružanju ljubavi, podrške i vještina potrebnih djeci za samostalni život.
Ranije bitke roditelji su vodili sa svojim tinejdžerima, a sada je cijeli tijek aktivnog roditeljstva i roditeljskih uloga opterećen stresorima unutar i izvan obitelji.
Istraživanja i brojke potvrđuju dramatične promjene: u razvijenim zapadnim društvima samo 7% obitelji odgovara tradicionalnoj normi, u nuklearnim obiteljima dijete u prosjeku razgovara s roditeljima manje od 15 minuta, za razliku od više-generacijskih obitelji gdje se repertoar životnih vještina stjecao kroz interakcije s različitim role-modelima, u prosjeku 3-4 sata dnevno.
Pritisak i nesigurnosti oko svojih kompetencija s jedne strane te brzih „kuharica” i recepata za roditeljske tehnike s druge strane, proizvode još nesigurnije roditelje kojima nedostaje svjesnosti i pouzdanja u sebe, emocionalno inteligentnih reakcija na dijete i obiteljsko okruženje, a često i „zdravog razuma” za razlikovanje dobrog i lošeg roditeljskog ponašanja.
