Otac je čvrst, siguran, strog– to su neki od prvih pojmova koje uz njega vežemo. Međutim, očevi danas imaju promijenjenu ulogu u obitelji, aktivnije sudjeluju u odgoju djece, često su puni ljubavi i razumijevanja te pružaju zaštitu i podršku svojoj djeci.
Tako imamo očeve u obiteljima dvostrukog hranitelja, izvanbračne očeve, očeve iz kohabitacijske veze, ali i rastavljene i samohrane očeve. Samohrani očevi su oni očevi koji sami, bez partnera ili partnerice brinu o djetetu ili djeci. Samohrani otac preuzima uloge koje bi u dvoroditeljskoj obitelji imala majka i prilagođava potrebe i aktivnosti kako bi zadovoljio potrebe djeteta. Stručnjaci se slažu da iako su majke biološki predodređene za skrb i brigu o djeci, kada se očevi nađu u situaciji u kojoj majke nema, njenu ulogu će preuzeti na sebe i razviti potrebne vještine i sposobnosti kako bi se brinuli o djetetu. Prema tome, kada samohrani očevi zadovolje očekivanja koja su obično ograničena na žene, mogu razviti privržen odnos sa svojim djetetom.
Nadalje, samohrani očevi, baš poput i samohranih majki, često se susreću s predrasudama iz okoline, često su izloženi ismijavanju i osudi okoline, podcjenjivanju te im se odbija pružiti pomoć i podrška. Nerazumijevanje okoline utječe na sposobnost roditelja da se suoči sa svakodnevnim izazovima samohranog roditeljstva. Iako je samohranih roditelja i samohranih očeva u društvu sve više i dalje je prema njima prisutna određena stigma.
Nažalost, o izazovima samohranog očinstva u Hrvatskoj možemo uglavnom čitati iz ponekih novinskih članka i internet portala. Nedostaju istraživanja o tome s kojim se sve problemima susreću samohrani očevi, a prilog u tome ide i značajno manji broj samohranih očeva nego majki.
Međutim, izazovi samohranog očinstva ne razlikuju se toliko od izazova s kojima se susreću samohrani roditelji općenito. U stranim istraživanjima, kao najveći problem samohrani očevi navode financijski status koji često narušava sposobnost očeva, ali i zadovoljstvo očevom ulogom.
Istraživanje o stavovima društva prema samohranim očevima u Hrvatskoj (Nemanić, 2018.), u kojemu je sudjelovalo 323 ispitanika, pokazalo je da se 77% ispitanika ne slaže s tvrdnjom da su djeca koja žive sama s ocem kasnije u životu manje uspješna. Nešto manji postotak ispitanika, oko 36%, no i dalje značajan, smatra kako su djeca koja žive kod oba roditelja uspješnija od djece koja žive samo s ocem. No, većina ispitanika se ne slaže ili djelomično ne slaže s tvrdnjom da se samohrani očevi ne snalaze najbolje u roditeljskoj ulozi, a njih 65% se ne slaže s tvrdnjom da samohrani očevi nisu sposobni pružiti jednako dobru njegu kao samohrane majke. Najmanju razinu slaganja ispitanici su pokazali na tvrdnji da samohrani očevi nisu dobar primjer svojoj djeci. Njih čak 86% se s tom tvrdnjom u potpunosti ne slaže. Važno je istaknuti činjenicu da mali broj ispitanika obitelj sa samohranim ocem gleda kao nefunkcionalnu obitelj. Tako se niti jedan ispitanik ne slaže s tvrdnjom da obitelj sa samohranim ocem nije funkcionalna obitelj. Istraživanje je potvrdilo nedovoljnu upoznatost javnosti i društva s problemima s kojima se svakodnevno susreću samohrani očevi. Tako se čak 91% ispitanika u potpunosti se i djelomično slaže s time da javnost nije dovoljno upoznata s potrebama samohranih očeva.
U istom istraživanju ispitivala su se i osobna iskustva samohranih očeva. Samohrani očevi koji su sudjelovali u istraživanju svoju ulogu opisuju kao tešku jer često moraju biti i mama i tata. Kao najveći problem navode kako im sustav ne pruža dostatnu podršku. Navode i kako uvijek pronalaze dovoljno vremena za druženje sa svojom djecom te nastoje što više biti uključeni u njihov život, ali i stvoriti emocionalnu povezanost. Također, svjesni su da imaju više odgovornosti i obaveza nego očevi u dvoroditeljskim obiteljima.
Samohrani očevi navode da najveću podršku dobivaju od vlastite obitelji i svoje djece, ali od prijatelja i kolega s posla. Oblici podršku koju dobivaju u obitelji i bliskih osoba dolaze u vidu čuvanja djece, razgovora, utjehe i savjeta. S druge strane, navode da najmanju podršku dobivaju od institucija kao što su Centar za socijalnu skrb ili Crkva.
Možemo zaključiti da su samohrani očevi u Hrvatskoj nalaze na margini društva te se o problemima i poteškoćama s kojima se susreću ne zna i ne priča mnogo. Oni nisu zadovoljni podrškom koju dobivaju od institucija, a svega nekoliko neprofitnih organizacija u Hrvatskoj pruža neku vrstu podrške samohranim roditeljima, pa tako i očevima. Stoga je važna senzibilizacija te informiranje i upoznavanje javnosti s kvalitetom života samohranih očeva, ali i osmišljavanje i pružanje novih oblika podrške usmjerenih prema ovoj skupini društva.
Izvori:
Čudina-Obradović, M., Obradović, J. (2006). Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga
Fišer, S. i autori: ‘ZA’ i ‘O’ jednoroditeljskim obiteljima, Zagreb: Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET, 2006.
Nemanić, D. (2018). Društveni i osobni doživljaj samohranog očinstva. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu: Učiteljski fakultet.
Pećnik, N., Raboteg-Šarić, Z. (2005). Neformalna i formalna podrška jednoroditeljskim i dvoroditeljskim obiteljima. Revija za socijalnu politiku, Vol.12, No.1, 1-21.
Zalter, U. (2014). How to Deal With Moral Tales: Constructions and Strategies od Single-Parent Families. Journal of Marriage and Family, No. 76, 604-619