Samoozljeđivanje je vrlo često kod djece i adolescenata. Kao najčešći motivi navode se smanjenje napetosti, odašiljanje poruka, način komunikacije i kažnjavanje okoline.
Vrlo često djeca i adolescenti preko samoozljeđivanja šalju poruke koje ne mogu ili ne znaju izraziti, kao npr., zlostavljanje od strane poznatih i bliskih osoba ili od strane vršnjaka.
Zajedničke karakteristike djece i adolescenata koji se samozljeđuju su: nisko samopoštovanje, osjećaj odbačenosti, depresivnost, anksioznost i osjećaj nemoći. Često ne mogu kontrolirati ljutnju, a istodobno imaju zabranu iskazati je na drugačiji način. Vrlo često su impulzivni, iritabilni, s problemima suočavanja sa stresom.
Znakovi koji prethode samoozljeđivanju su najčešće osamljivanje, povlačenje od okoline uz oslabljenju komunikaciju s vršnjacima. Djeca i adolescenti mijenjaju svoje navike, kako u odnosima, tako i u interesima, načinu oblačenja i drugim aktivnostima. Često se znaju odijevati na neadekvatan način u odnosu na godišnje doba kako bi prikrili znakove samoranjavanja, npr. na zapešćima.
Samoozljeđivanje donosi olakšanje i smirenje i ne povlači za sobom radikalno konačno rješavanje problema kao suicid. Suicidalne osobe imaju za cilj prestanak svjesnosti, a samoozljeđivanje promjenu svjesnosti. Samoozljeđivanje omogućuje osobi ponovno uključivanje u život i često je obrambeni mehanizam i način održavanja na životu.
Traumatska iskustva kod djece i adolescenata mogu se manifestirati na različite načine, između ostalog i kroz samoozljeđivanje. Često se ne prepoznaju i zamjenjuju ako osoba koja u kontaktu s djecom nije educirana za rad s traumama.
Ukoliko primijetite, neobična odstupanja u ponašanju svoga djeteta ili neke od navedenih znakova koji prethode samoozljeđivanju, svakako potražite pomoć stručnjaka. Na taj način ćete pružiti odgovarajuću podršku svome djetetu i dati mu do znanja da ste uz njega.
Izvor:
Kocijan Hercigonja, D., i Hercigonja Novković, V. (2021). Specifičnost psihotraume kod djece. U: Hrabar, D. (ur.), Prava djece, multidisciplinarni pristup. (str. 325-349). Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.