Svaka peta obitelj u Hrvatskoj je jednoroditeljska: Socijalna radnica otkriva koji su najveći izazovi samohranih roditelja
U Hrvatskoj je sve više jednoroditeljskih obitelji, što su potvrdili podaci izeseni na nedavnoj konferenciji pod nazivom “Unaprjeđenje kvalitete života jednoroditeljskih obitelji” koju je u travnju organizirala Udruga Let, a u kojoj su sudjelovali predstavnici Ureda Pravobraniteljice za djecu, Grada Zagreba i tvrtke Studenac. Izazovi s kojima se susreću samohrani roditelji su brojni, a prema riječima Ive Jovović, socijalne radnice i direktorice Udruge Let, bez obzira na to što društvo danas drukčije gleda na jednoroditeljske obitelji, svakodnevni pritisak na samohrane roditelje nije nestao. Svakodnevica im je i dalje jednako teška. Ono što bi inače, barem u teoriji, trebale nositi dvije odrasle osobe: posao, kućanstvo, račune, školske obaveze, liječnike, vrtiće, roditeljske sastanke, treninge, dječje strahove, bolesti, pubertet, krizne trenutke i sve one male logističke zadatke koji ne stanu ni u jedan službeni obrazac, sve to na leđima je samo jedne osobe.
“U Udrugu nam dolaze roditelji s raznim problemima. Neke majke same odgajaju dijete jer od početka nisu imale podršku oca djeteta. Neki roditelji ostaju sami nakon smrti partnera, a u nekim slučajevima drugi roditelj sudskom odlukom izgubi pravo na roditeljsku skrb, a čest su uzrok i razvodi, posebno oni visoko konfliktni. U pozadini nekih obiteljskih priča nalazi se i nasilje u obitelji”, kaže socijalna radnica Jovović.
Kada govori o najvećim izazovima jednoroditeljskih obitelji, Jovović prvo navodi financije. Jedna plaća, osobito u vremenu visokih troškova života, često nije dovoljna za sve potrebe djeteta i kućanstva. Pritom nije riječ samo o hrani, režijama i osnovnim troškovima, nego i o svemu onome što djeca trebaju kako bi ravnopravno sudjelovala u životu svojih vršnjaka, kao što su maturalne večere, maturalna putovanja, instrukcije, sportske aktivnosti, izleti, rođendani ili ljetovanja. Sve su to troškovi koji u obiteljima s dva prihoda znaju biti zahtjevni, a u jednoroditeljskim obiteljima mogu postati ozbiljan izvor stresa.
“Stalno je prisutan stres: hoću li moći pokriti sve troškove, ne samo osnovne, nego i one dodatne. Sada kreće sezona maturalnih večera, haljina, plaćanja maturalca, priprema za maturu…”, kaže Jovović.
Uz financije, veliki je problem stanovanje. Samohrani roditelji, a u najvećem broju to su majke, često nisu poželjni najmoprimci. Čak i kada imaju sredstva za najam, kaže Jovović, najmodavci ih znaju stavljati na kraj liste svih prijavljenih kandidata. No tu su i pravni problemi: ostvarivanje prava, dugotrajni sudski postupci, promjene zakonodavstva koje dodatno produljuju procese i roditeljima stvaraju osjećaj nesigurnosti.
“Posebno su zahtjevne situacije u kojima je roditeljstvo posljedica gubitka, razvoda ili nasilja, jer roditelj tada ne rješava samo logistiku života, nego i emocionalne posljedice za sebe i dijete. Emocionalni izazovi su prihvatiti novu ulogu, prihvatiti gubitak drugog roditelja zbog smrti, nositi se s problemima djece koja su izgubila roditelja”, objašnjava Iva Jovović.
Roditelji često dožive ‘burn out’
“Organizacijski izazovi su veliki. Kako sve obaviti u jednom danu? Djecu terba odvesti u vrtić, pa otići na posao, pa poslije dolaze na red dodatne aktivnosti, onda ima situacija kada usred noći s jednim djetetom morate na Hitnu, a drugo spava u krevetiću. I što sada? Sve ono što inače obave dva roditelja, sada mora jedan”, opisuje Jovović.
Jedan od problema o kojem se sve više govori, ali se u praksi i dalje često podcjenjuje, naglašava socijalna radnica, jest roditeljski “burn out”. Kada je roditelj stalno odgovoran za sve, bez dovoljno odmora, bez podrške i bez prostora za vlastiti oporavak, umor prestaje biti samo prolazno stanje.
“Kod samohranih roditelja sagorijevanje često ne dolazi naglo. Ono se skuplja kroz godine stalne spremnosti. Roditelj ne smije zakasniti na posao, ne smije zaboraviti školsku obavezu, ne smije se razboljeti, ne smije ‘pasti’, jer nema tko drugi preuzeti. U pozadini je često i strah koji roditelji u dvoranama za podršku ili savjetovalištima izgovaraju tiše, ali vrlo jasno: što će biti s djecom ako se meni nešto dogodi?”, otkriva nam Jovović i dodaje da upravo taj strah pokazuje koliko je jednoroditeljskim obiteljima važna mreža podrške.
Mreža podrške, prema riječima direktorice Udruge Let, može početi u obitelji, kroz bake, djedove, braću i sestre, ali ne može se oslanjati samo na dobru volju najbližih. Ondje gdje obitelj ne može pomoći, trebale bi uskočiti institucije i zajednica.
Predrasude su manje, ali nisu nestale
Iako su se stereotipi o samohranim roditeljima smanjili, oni nisu nestali. Još uvijek se, kaže Jovović, mogu čuti rečenice da su “djeca iz takvih obitelji problematičnija” ili da majka ne može nadomjestiti očev autoritet. Ponekad se problem okreće i prema očevima koji sami odgajaju djecu, uz komentare kako će, primjerice, otac razgovarati s kćeri o menstruaciji ili majka razumjeti potrebe sina.
Takve rečenice možda zvuče kao usputne društvene opaske, ali one roditeljima i djeci šalju poruku da je njihova obitelj “manje potpuna” ili unaprijed problematična, što nije samo netočno, nego i štetno.
Zbog toga je važno o jednoroditeljskim obiteljima govoriti bez sažaljenja, ali i bez uljepšavanja. One nisu “nepotpune” obitelji, smatra Jovović. Riječ je o obiteljima koje često trebaju više praktične podrške jer jedan roditelj obavlja posao dvoje ljudi. I to je razlika, kako ističe Jovović, koju društvo, poslodavci i institucije moraju razumjeti.
Praktična pomoć, prije svega
Na pitanje što bi sustav i zajednica mogli učiniti bolje, Jovović odgovara vrlo konkretno. “Treba omogućiti da netko uleti kada moraju nešto obaviti. To može biti dadilja ili babysitter na nekoliko sati. Trebaju im fleksibilniji radni uvjeti, ciljana stambena politika i ciljana financijska podrška”
Posebno važnu ulogu imaju poslodavci, smatra socijalna radnica, jer samohrani roditelji često se suočavaju s ograničenim radnim mogućnostima, manjkom razumijevanja, problemima sa smjenama, radom vikendom, popodnevnim radom ili terenskim obavezama koje je teško uskladiti s brigom o djetetu.
“Važno je da poslovni sektor prepoznaje ovu temu. I to bi trebalo još više: kroz pravilnike o radu i kolektivne ugovore koji omogućavaju fleksibilnost i štite samohrane roditelje od, primjerice, terenskog rada, popodnevnih smjena ili rada vikendom”, kaže Jovović.
Važno je da djeca mogu dijeliti iskustva sa svojim vršnjacima
Kada se govori o pomoći jednoroditeljskim obiteljima, često se prvo pomisli na osnovne potrebe, kao što su hrana, režije, škola, stanarina. No djeci su važna i iskustva koja ih povezuju s vršnjacima: more, kampovi, treninzi, radionice, izleti, druženja, pokloni, osjećaj da i oni sudjeluju u onome o čemu druga djeca pričaju nakon praznika.
“Djeci iz jednoroditeljskih obitelji to znači kao i svakoj drugoj djeci. Problem je što je samohranim roditeljima to teže priuštiti, pa djeca često nemaju odlaske na more, dodatne aktivnosti, noviji laptop ili instrukcije”, kaže Jovović te otkriva kako je na ovakve potrebe odgovorio projekt “Narančasta ribica” koji je tvrtka Studenac pokrenula još 2024. godine.
Udruga Let od samih početaka podržava hvalevrijedan projekt Studenca, uključujući roditelje i djecu u aktivnosti “Narančaste ribice”.
“Djeca dobiju ljetovanje, a roditelji malo odmora da se posvete sebi. Takva iskustva, poput ljetovanja i različitih aktivnosti koje omogućuje ‘Narančasta ribica’, za djecu koja odrastaju u otežanim okolnostima, imaju iznimno važnu razvojnu i emocionalnu vrijednost. Ona ne predstavljaju samo odmak od svakodnevice, već stvaraju osjećaj pripadnosti, normalnosti i uključenosti među vršnjacima, što je ključno za razvoj samopouzdanja”, ističe Jovović.
Prema riječima Jovović, u Udruzi LET prepoznali su vrijednost “Narančaste ribice” jer projekt spaja ono što jednoroditeljskim obiteljima često najviše treba: razumijevanje, konkretnu pomoć i širu društvenu vidljivost.
“Za nas suradnja na projektu ‘Narančasta ribica’ znači povezivanje s poslovnim sektorom, veću vidljivost i priliku da poslovnom sektoru objasnimo ovu tematiku i specifičnosti koje se često ne razumiju”, kaže Jovović.
No, osim konkretne pomoći, prema riječima Jovović, vrijednost ovakvih projekata je u tome što otvaraju prostor za razgovor: kako poslodavci mogu bolje razumjeti samohrane roditelje, kako radno mjesto može postati fleksibilnije, kako djeca zaposlenika mogu dobiti podršku koja mijenja kvalitetu njihova odrastanja, ali i kako društvo može prestati jednoroditeljske obitelji promatrati kao iznimku.
Sadržaj nastao u suradnji sa Studencom.