.
Dana 15. veljače obilježava se Međunarodni dan djece oboljele od maligne bolesti. Rak u djece rijedak je i čini 1 do 2% svih malignih bolesti u općoj populaciji. Godišnja učestalost procjenjuje se na 14 oboljelih na 100.000 djece u dobi do 15 godina. U Hrvatskoj svake godine od raka oboli oko 150 djece. Posljednjih desetljeća postignut je izvanredan napredak u liječenju dječjih malignih bolesti. Suvremenom terapijom postiže se izlječenje u više od 75% oboljele djece. Unatoč tome što je rijedak, a rezultati liječenja su vrlo dobri, rak je drugi po učestalosti uzrok dječje smrtnosti, odmah iza prometnih nesreća. Gubitak djeteta jedna je od najvećih trauma u čovjekovom životu te bismo se upravo zbog toga željeli osvrnuti na proces tugovanja.
Tugovanje ili žalovanje uključuje niz tjelesnih i duševnih pojavnosti u osobe koja je smrću ili na neki drugi način izgubila osobu uz koju je osjećajno vezana. U nekih osoba žalovanje počinje odmah pri saznanju o gubitku, u nekih ljudi je odgođeno, u nekih ljudi pak traje kratko, dok u drugih čitav njihov život. Najčešća su pitanja ožalošćenih Zašto se to dogodilo? Zašto baš mom djetetu? U tim se pitanjima iskazuje pobuna protiv stvarnost, dok odgovori na njih ne postoje ili ih je teško naći. U procesu traženja smisla života nakon gubitka, tugujući moraju pronaći razlog svog postojanja na svijetu usprkos tome što voljene osobe više nema.
Neki pokazatelji uobičajenog žalovanja su tjelesni simptomi – gubljenje daha, stezanje u prsima, bolovi srca, tjelesna slabost, glavobolja, suha usta, nevjerica i nijekanje da se smrt dogodila; dekoncentracija, rastresenost, osjećaj prisutnosti osobe u neposrednoj okolini; nemir; krivnja uz osjećaj da nije učinjeno dovoljno za pokojnika; zaokupljenost pokojnikovim likom, samooptuživanje. Sve su to normalne i razumljive reakcije i prirodan su dio procesa žalovanja. S vremenom, zbog potpore okoline i razumijevanja svojih osjećaja, oni će se smanjiti i polako nestati.
Međutim, postoji i ono drugo, poremećeno žalovanje, koje čovjeka onesposobljuje za svakodnevni život, a karakterizira ga nemogućnost zatvaranja procesa žaloovanja. Ono se manifestira napadima tjeskobe i straha, preuzimanjem simptoma bolesti od koje je pokojnik bolovao i umro, apatija, destruktivno ponašanje, depresija. U tom je slučaju osobama uz pomoć i podršku iz okoline, potrebna i stručna pomoć. Nažalost, kad je riječ o odraslim ljudima, kod nas je gotovo nemoguće doći psihologu po stručnu podršku, a da je to besplatno, tj. na uputnicu. Mogu se obratiti stručnjacima u Obiteljskim centrima ili potražiti privatnog terapeuta. Još je jedna opcija priključiti se nekoj grupi podrške koje su često organizirane u okviru nevladinih organizacija, crkve, a postoje i u okviru nekih zdravstvenih ustanova.
Proces tugovanja dugoročno je proces koji osnažuje, jer njime osoba uči da može preživjeti gubitak te da preminula osoba može, na neki način, uvijek ostati dio života onih koji su je voljeli. Kako bi se došlo do tih spoznaja potrebno je imati podršku okoline i bliskih osoba te ukoliko je potrebno i stručnjaka.
Izvori:
http://www.psihoportal.com/index.php/hr/intervju-s/34-intervju-dr-sc-lidija-arambai
http://www.tesa.hr/izazovi-roditeljstva/kako-pomoci-adolescentu-nakon-smrti-bliske-osobe/
Maja Jakšić 2014.: Gubitak, tugovanje i pružanje potpore