Većina se slaže da su djeci potrebna pravila i granice pri odrastanju i da su odrasli odgovorni za određivanje i održavanje granica i pravila. No sve se češće čuju pitanja od strane roditelja koja upućuju da možda ipak nije sasvim jasno zbog čega je važno postavljati granice djetetu pri odrastanju.
Komentari tipa: “Što to uopće znači razmaženo dijete?”, ” Imat će dovoljno problema u životu, pa mu bar ja mogu olakšati”, “Ne mogu uskraćivati svom djetetu, dovoljno mu je teško ( jer ima teškoću u razvoju)”, “Ja joj ne mogu reći NE kad je tako slatka”, “Kako da joj ne dam igračku kad je tako tužna i plače”… upućuju da neki misle da dijete pati ako postave čvrste granice.
Roditelji često popuštaju pred željama svoje djece i pri tome imaju osjećaj da bi zabranom, ne popuštanjem i oduzimanjem nečega naškodili djetetu na neki način.
Čini im se da nisu dobri roditelji kada dijete plače, kada je tužno ili kada se ljuti na njih, pa radije pređu preko svoje ideje što bi bilo dobro za dijete i pristaju na djetetovu ideju. Nekad to sebi tumače onim što su pročitali: da je važno da kao roditelj prate djetetove potrebe i da na njih odgovaraju i zadovoljavaju ih. To je istina, “dobar” roditelj osluškuje djetetove potrebe i reagira na njih te pruža djetetu ono što mu treba. No istovremeno to ne znači da dijete može jasno izraziti što mu treba tako da će to jednostavno reći roditeljima, a da roditelji samo trebaju poslušati što dijete od njih traži. Taj dio nije istina, kvalitetno roditeljstvo je nešto složenije.
Većina se slaže da su djeci potrebna pravila i granice pri odrastanju i da su odrasli odgovorni za određivanje i održavanje granica i pravila. No sve se češće čuju pitanja od strane roditelja koja upućuju da možda ipak nije sasvim jasno zbog čega je važno postavljati granice djetetu pri odrastanju. Komentari tipa: “Što to uopće znači razmaženo dijete?”, ” Imat će dovoljno problema u životu, pa mu bar ja mogu olakšati”, “Ne mogu uskraćivati svom djetetu, dovoljno mu je teško ( jer ima teškoću u razvoju)”, “Ja joj ne mogu reći NE kad je tako slatka”, “Kako da joj ne dam igračku kad je tako tužna i plače”… upućuju da neki misle da dijete pati ako postave čvrste granice.
Roditelji često popuštaju pred željama svoje djece i pri tome imaju osjećaj da bi zabranom, ne popuštanjem i oduzimanjem nečega naškodili djetetu na neki način. Čini im se da nisu dobri roditelji kada dijete plače, kada je tužno ili kada se ljuti na njih, pa radije pređu preko svoje ideje što bi bilo dobro za dijete i pristaju na djetetovu ideju. Nekad to sebi tumače onim što su pročitali: da je važno da kao roditelj prate djetetove potrebe i da na njih odgovaraju i zadovoljavaju ih. To je istina, “dobar” roditelj osluškuje djetetove potrebe i reagira na njih te pruža djetetu ono što mu treba. No istovremeno to ne znači da dijete može jasno izraziti što mu treba tako da će to jednostavno reći roditeljima, a da roditelji samo trebaju poslušati što dijete od njih traži. Taj dio nije istina, kvalitetno roditeljstvo je nešto složenije.
Ako često popuštamo i povlačimo se pred djetetovim emocijama i zahtjevima, šaljemo poruku djetetu da je moćnije od nas i da su njegove(njene) želje važnije od naših. Mnogi roditelji nemaju problema s tim jer i sami imaju stav da su djetetove potrebe važnije od njihovih, no želje nisu isto što i potrebe. Dijete kojem se stalno popušta i koje “zavlada” u obitelji stvara nerealnu sliku sebe, doživljava sebe važnijim i moćnijim nego što realno jeste. Ono ne razvija empatiju prema drugima jer ga se ne uči da pričeka ili da uvaži potrebu, osjećaje, mišljenje ili odluku druge osobe (roditelja). Takvo dijete se razvija u osobu koja ne doživljava potrebe i prava drugih osoba, ono vidi samo sebe i svoje potrebe i očekuje da će okolina udovoljavati svim njihovim željama. U realnom svijetu, od strane učitelja, vršnjaka, kasnije u vezama ili poslu, takva osoba doživljava iznimno puno frustracije, a ima male kapacitete za podnošenje frustracije. Stoga je važno da roditelji dijete nauče kako postoje i drugi ljudi sa svojim potrebama i željama i da traže od djeteta da i njih uvažava. To prije svega uče dijete tako što se oni ponašaju s uvažavanjem prema djetetu, ali i traže uvažavanje svojih potreba, odluka i sl. od djeteta. Dijete treba naučiti da je suradnja dvosmjerna i da određena prava dobija s odrastanjem, zajedno s povećanjem osobne odgovornosti ali i obaveza.
Nekoliko savjeta u tome može pomoći:
• Budite dosljedni ( Najvažnije pravilo! Ako niste sigurni, tražite vrijeme da razmislite. Kad odlučite, ne povlačite odluku.)
• Uspostavite sustav posljedica (Ponašanje uvijek ima i mora imati posljedice. Važno je da su to prirodne posljedice ponašanja i da ih dijete može razumjeti.)
• Uspostavite kontakt pogledom (Prije nego progovorite morate imati punu pažnju svog djeteta.)
• Recite, nemojte moliti (Ako pitate: “Želiš li možda sad večeru?” ili “Hoćeš li pokupiti odjeću?” znajte da tražite svađu)
• Objašnjenja: jednostavna i primjerena djetetu (dobi i zrelosti) (Bez opravdavanja)
• Ne plašite se ponavljanja (Ne morate stalno na novi način objašnjavati svoju odluku.)
• Priznajte osjećaje i krenite dalje (npr.:“Vidim da si ljut što ti to ne dam i žao mi je zbog toga. Zaista ne želim da to sada dobiješ.” )
• Ne omalovažavajte (Umjesto: “Baš si prase, samo ždereš”, radije: “Jedan komad je dosta. Dobit ćeš drugi za večeru.”)
• Težite jedinstvenom frontu (Oba roditelja bi trebala biti jedinstvena kod odlučivanja, Ako treba tražite vrijeme: “Kad se dogovorim s tatom, reći ću ti.”)
• Očekujte suradnju (Umjesto: “Idemo u šoping i zato nemoj praviti probleme”, radije: “Znam da ćemo se danas dobro provesti u šopingu. Ti ćeš sjediti u kolicima dok kupujemo, a poslije ćemo ići u park.”)
• Pružite primjer (Kad upućujete zajedljive riječi bračnom drugu, psujete ili pušite znajte da netko mali sluša, gleda i uči od vas.)
• Uspostavite pravila i RUTINE! (Navika olakšava da se nešto napravi bez pobune.)
Zašto granice trebaju djeci i mladima?
Svijet u kojem se djetetu ne postavljaju granice izgleda zastrašujući i stalno ima potrebu ispitivati gdje je kraj. Ako sam s 10 god. glavni-moćniji od roditelja, njih vidim kao slabe i ne mogu me zaštititi.Slika o sebi i svojim mogućnostima postaje nerealna. Razmažena djeca postaju razmaženi odrasli ljudi. Volite li šefa koji vrišti kad nije po njegovom? Nijedno dijete se neće probuditi s 18 godina i znati poštivati pravila, znati čekati, strpiti se, štedjeti da bi si nešto kupilo. To je nešto što moraju naučiti tijekom odrastanja. Ukoliko im ne postavljamo granice i ne tražimo od njih da se ponašaju prema dogovorenim pravilima, oni će i u odrasloj dobi i dalje imati ispade ljutnje i plača, neće moći podnijeti NE i neće znati odgađati zadovoljavanje svojih želja.
Biti dosljedan roditelj nije lako. Osobito zato jer je važno biti dosljedan roditelj, jasnih granica a opet topao i senzibilan za dijete. Važno je i ne biti nasilan u odgoju. Poželjno je stoga da nam je kao roditelju žao kad dijete plače, no iznimno je imati na umu je li za dijete korisnije da ga sad pustim da se isplače (ili izdere ako je ljuto) ili mu moram priskočiti u pomoć. Važno je pri tome imati i svoje emocije pod kontrolom i primjereno ih izražavati. No, da bi odgojili mladu osobu koja se zalaže za sebe, doživljava druge ljude i njihove potrebe, dobro regulira svoje emocije, samopouzdana je i samostalna – za to se isplati potruditi, podnijeti dječje ispade emocija kada je to potrebno i biti realan i jasan u svojim očekivanjima od djeteta.
Preuzeto:
Tanja Dejanović Šagadin, prof.
psiholog i psihoterapeut
Psihološki centar TESA
(projekt Za odgovorno odrastanje mladih)
