Međunarodni dan nenasilja obilježava se 2. listopada, na dan rođenja Mahatme Gandhija, borca za neovisnost Indije i idejnog začetnika filozofije i strategije nenasilja.
Sigurnost je jedna od temeljnih ljudskih potreba te ni jedna osoba ne želi da se prema njoj vrši nasilje. Ponekad se dogodi da ljudi nisu svjesni kako njihova nasilna ponašanja utječu na druge ljude. Jedan od načina kako je to moguće osvijestiti je razvijanje empatije, odnosno sposobnosti suosjećanja s drugim ljudima i razumijevanja njihovih emocija. Gledajući svijet iz „tuđih cipela“ možemo uvidjeti kako se osoba u određenoj situaciji osjeća i kako doživljava to što joj se događa.
Kada je riječ o nasilnim ponašanjima usmjerenima prema djetetu, ona se najčešće javljaju kao posljedica nepoželjnih postupaka djeteta. Kako bi djeca naučila koja su ponašanja prihvatljiva i poželjna, potrebno ih je tome poučiti. Jedna od metoda koja se pokazala posebno uspješnom odnosi se na nagrađivanje djece. Ljudi često na spomen „nagrade“ pomisle na materijalne stvari koje mogu dati djeci, no važno je imati na umu da one mogu biti nematerijalne. Koristeći pohvale, dajemo do znanja djeci da želimo da se takvo ponašanje nastavi. Umjesto da djeca dobiju poruku da se problemi rješavaju nasiljem, pohvalama koje dobiju od roditelja uče koja su ponašanja poželjna te se povećava vjerojatnost njihovog ponovnog javljanja.
Postoji još mnogo različitih tehnika kojima se nasilno ponašanje može zamijeniti nenasilnim, a ovo su neke od njih:
• Preispitati i osvijestiti svoje stavove o nasilju.
Ponekad se dogodi da roditelji u afektu udare svoje dijete iako je dokazano da fizičko nasilje, kao jedan od najčešćih oblika nasilja nad djecom, šteti razvoju djeteta. Ljudi često dođu u situaciju primjenjivanja nasilja bez da su prethodno osvijestili svoje stavove o njemu. Budući da stavovi imaju i svoju ponašajnu komponentu te utječu na naše ponašanje, osvještavajući si da je nasilje neprihvatljiv način rješavanja problema, smanjuje se vjerojatnost da će ga osoba primijeniti u budućnosti.
• Uzeti si vremena za smirivanje.
Kada se jako uzrujaju ili su pod velikim stresom, roditelji mogu reagirati nesmotreno pa udare dijete. Da bi se takve situacije riješile na nenasilan način, jedna je od mogućnosti fizičko udaljavanje iz te situacije. Na taj se način dobiva vrijeme za smirivanje i mirno promišljanje o rješenju problema. Ukoliko je fizičko udaljavanje nemoguće, osoba može iskoristiti mentalno udaljavanje tako što u sebi broji do 10, što može spriječiti njenu burnu reakciju.
• Pobrinuti se o prevenciji
Kako bi se izbjeglo da dođe do nepoželjnih ponašanja djeteta, treba se potruditi da njegova okolina bude sigurna. Teško je primjerice očekivati od malog djeteta da se neće igrati sredstvima za čišćenje ukoliko se nalaze u njegovom vidokrugu i lako su mu dostupna. Radije ih postavimo na sigurno mjesto. Na taj način smanjuje se vjerojatnost pojavljivanja nepoželjnog ponašanja djeteta, a time i moguće agresivne reakcije roditelja koja često proizlazi iz straha i nemoći.
• Razgovarati s djetetom o nepoželjnim ponašanjima.
Ukoliko postoje neka ponašanja koja se smatraju nepoželjnima o tome vrijedi razgovarati s djetetom. Na taj mu način dajemo do znanja kako se osjećamo u vezi određenih stvari i dajemo mu priliku da i samo promisli o tome prije no što odluči ponašati se na taj način.
• Objasniti djetetu zašto su određena ponašanja nepoželjna.
Kada dijete primjerice tijekom igre s loptom u kući razbije omiljenu vazu i roditelj ga kazni udaranjem po stražnjici, moguće je da dijete ne razumije zašto ga je udario. Potrebno je objasniti djetetu zbog čega je njegovo ponašanje nepoželjno te kakve su posljedice koje njegovo ponašanje nosi. Bitno je imati na umu da djeca do tri godine starosti svoja ponašanja ne temelje na namjeri, nego na istraživanju svijeta oko sebe. Ona ne razumiju uzročno-posljedične odnose pa uglavnom ne mogu razumjeti ni zašto su bila kažnjena.
• Ponuditi djetetu alternativno ponašanje.
U situaciji kada se dijete ponaša neprimjereno, može mu se ponuditi dvije ili više opcija alternativnih ponašanja. Primjerice, ukoliko dijete skače po naslonjaču, umjesto da mu se kaže da prestane jer će pasti i ozlijediti se te uništiti naslonjač, može mu se reći da želimo da siđe s njega jer je svrha naslonjača da se na njemu sjedi pa „možemo zajedno sjesti i pročitati priču“. Takav način komunikacije ne izaziva strah kod djeteta, već mu objašnjava važnost prestanka dotadašnje aktivnosti te usmjerava dijete na prihvatljivu aktivnost.
• Dati djetetu vremena za reakciju.
Ukoliko je vrijeme za ručak ili za polazak kod bake i djeda, nije poželjno očekivati od djeteta da reagira odmah kada mu se to kaže. Dobro je djetetu najaviti da će ručak biti za 5 minuta ili mu reći da će se kreće kod bake i djeda kad se nahrani pas. Na taj način dajemo djetetu prostora da dovrši aktivnost kojom se bavilo i povećavamo vjerojatnost ponavljanja njegovog poželjnog ponašanja.
• Uspostaviti pravila.
Kako bi djeca što bolje naučila koja su ponašanja prihvatljiva, a koja nisu, u tom je procesu korisna uspostava obiteljskih pravila. Pravila omogućuju djeci da steknu osjećaj odgovornosti za posljedice njihovog nepridržavanja te im omogućuju da usvoje određene vrijednosti koje se ostvaruju prihvatljivim ponašanjem (npr. da je važno oprati zube svaku večer prije spavanja jer na taj način brinemo o svom tijelu). Uz to, bitno je da pravila budu jednostavna, dosljedna te da i djeca sudjeluju u njihovoj izradi, kako bi se povećala vjerojatnost da će ih se pridržavati. Također, važno je da pravila vrijede i za djecu i za roditelje kako djeca ne bi osjećala nepravdu zbog samo svog doprinosa poštivanju pravila.
Ovo su samo neki od načina kojima se može raditi na rješavanju problematičnih ponašanja djeteta, a neki od njih mogu poslužiti i u komunikaciji s odraslim osobama. Na nama je da donesemo odluku da ćemo prakticirati nenasilje, kako bismo djeci, odraslima i samima sebi omogućili sigurnost, ljubav, prihvaćanje i razumijevanje.
izvor:poliklinika-djeca.hr