Piše: Lana (24)
Kada govorimo o mobilnosti, najčešće govorimo o prometu. O biciklima, tramvajima, pješačkim zonama, automobilima, gužvama i tome kako što brže i jednostavnije doći od točke A do točke B. Zato mi je ovogodišnja tema Europskog tjedna mobilnosti – „Mobilnost za sve“ – posebno zanimljiva. Jer što zapravo znači ono „za sve“?
Prije nego što sam upoznala svoju najbolju prijateljicu Doroteu, o tome iskreno nisam previše razmišljala.
Za mene je kretanje gradom uglavnom bilo automatsko. Hodam, uđem u tramvaj, popnem se stepenicama, preskočim rupu, zaobiđem bicikl ili romobil. Ako kamion tijekom dostave zauzme pola pločnika, spustim se na cestu, zaobiđem ga i nastavim dalje. Ako su negdje radovi, provučem se. Možda me nešto od toga živcira, ali rijetko razmišljam može li me spriječiti da nekamo dođem.
Otkad se družim s Doroteom, koja ima multiplu sklerozu i izrazito slab vid, grad gledam malo drugačije.
Kada hodamo zajedno, puno više pratim okolinu. Gledam gdje je rupa, rubnik ili stepenica, dolazi li bicikl ili romobil, moramo li zbog parkiranog automobila ili dostavnog vozila izaći na cestu. Počela sam primjećivati koliko prepreka svakodnevno postoji na našim rutama, a koje ja prije nisam doživljavala kao prepreke jer ih jednostavno mogu vidjeti i zaobići.
I još uvijek ponekad zaboravim.
U Edinburghu smo obilazile dvorac i u jednom sam trenutku zaboravila upozoriti je na ogromnu, sklisku stepenicu između poda i zidina. Završila je na podu, pred svima, s popriličnim modricama. U Parizu smo pak po noći jurile na autobus za Belgiju jer smo obje sljedeće jutro imale predavanja, a ja još i dva ispita. Držala se za mene, ja sam bila koncentrirana samo na to da ne zakasnimo i zaboravila sam joj reći za jednu stepenicu. Ona je pala, a ja sam je pokušavajući zadržati jednom nogom završila u blatu. Instant karma, reklo bi se.
Smiješno nam je danas, ali meni su upravo takve situacije pokazale nešto što prije nisam razumjela: ista ruta nije jednako dostupna svima.
I tu se za mene priča o mobilnosti prestaje svoditi samo na infrastrukturu.
Naravno da su važni niskopodni tramvaji, uređeni nogostupi, rampe, sigurne pješačke zone i javni prijevoz. Ali možemo izgraditi najbolju infrastrukturu na svijetu, a da pritom kao ljudi i dalje stvaramo prepreke jedni drugima.
To posebno primjećujem u javnom prijevozu. Kada Dorotea dođe u Zagreb, spremna sam boriti se sa svakime tko smatra da ona ne treba sjediti samo zato što je mlada i ne izgleda kao osoba kojoj je mjesto potrebno. Kroz naše prijateljstvo naučila sam da ona ne može cijeli dan hodati i stajati bez odmora. Nekad taj odmor znači upravo deset minuta sjedenja u tramvaju.
Ali zapravo mislim da bismo svi trebali malo manje procjenjivati tko „zaslužuje“ sjediti.
Ne moramo čak ni imati dijagnozu da bismo neki dan trebali više obzira. Ako sam ja taj dan u jakim menstrualnim bolovima i tih nekoliko stanica želim sjediti, zašto bi netko drugi trebao procjenjivati je li moj razlog dovoljno opravdan? Ako mlada osoba ne ustane starijoj, zašto nam je prva pretpostavka da je nepristojna, a ne da možda postoji razlog koji jednostavno ne vidimo? Ne možemo pogledom procijeniti kome je teže.
Zato mi je posebno zanimljiv Sunflower Lanyard – jednostavan simbol kojim osoba može diskretno pokazati da ima nevidljivu poteškoću i da joj možda treba više vremena, razumijevanja ili pomoći. Ali takav simbol ima smisla samo ako znamo što znači.
I ne mislim da bi ta ideja trebala ostati vezana samo uz aerodrome. Obje puno putujemo i upravo sam kroz naša putovanja shvatila koliko bi prepoznavanje takvog simbola bilo korisno i u javnom prijevozu, na kolodvorima, u trgovinama, na događanjima i općenito u javnom prostoru. Ne zato da bismo ljude označavali ili tražili od njih da objašnjavaju svoje zdravstveno stanje, nego upravo suprotno – da ne moraju svaki put objašnjavati zašto im treba sjedeće mjesto, više vremena ili malo pomoći.
Mi koji nemamo takve poteškoće vrlo lako smetnemo s uma da nije sve oku vidljivo. I možda je upravo to najveća stvar koju sam kroz prijateljstvo s Doroteom naučila o mobilnosti.
Ja se nisam jednog jutra probudila i počela razmišljati o pristupačnosti gradova. Počela sam o njoj razmišljati zato što sam počela gradom hodati uz osobu kojoj rupa, rubnik, bicikl, stepenica ili kamion na nogostupu mogu značiti nešto sasvim drugo nego meni.
I još uvijek učim. Još uvijek nekad previdim stepenicu. Još uvijek zaboravim da nešto što meni predstavlja dvije sekunde neugodnosti nekome drugome može biti stvarna prepreka.
Zato mi „Mobilnost za sve“ danas znači nešto sasvim drugo nego prije nekoliko godina. Mobilnost nije samo mogućnost da negdje postoji tramvaj koji me može odvesti do odredišta. To je mogućnost da svatko od nas do tog tramvaja može doći sigurno, ući u njega, sjesti ako mu je to potrebno i stići kamo želi bez osjećaja da se cijelim putem mora opravdavati drugim ljudima.
Možda zato „mobilnost za sve“ ne počinje samo novom tramvajskom linijom, biciklističkom stazom ili obnovljenim nogostupom. Možda počinje i puno jednostavnijim stvarima – time hoćemo li ostaviti bicikl nasred prolaza, romobilom projuriti između pješaka, blokirati nogostup jer ćemo biti „samo pet minuta“ ili komentirati mladoj osobi što sjedi u tramvaju. Možda mobilnost za sve počinje upravo tu – kada prestanemo pretpostavljati da svi kroz isti grad prolazimo na isti način.
A kako izgleda prolaziti kroz taj isti grad iz Doroteine perspektive? Cijeli intervju pročitajte na našem webu, a video razgovor pogledajte na Instagramu i Facebooku Udruge LET.