Blog

Gubitak djeteta

28.07.2020. 09:38 • Novosti

Gubitak djeteta jedno je od najtraumatičnijih iskustava koje roditelj može doživjeti. Roditelji prirodno očekuju da će umrijeti prije vlastite djece, da će vidjeti kako njihovo dijete odrasta, osamostaljuje se , zasniva svoju obitelj… Koliko smo kao društvo nespremni da se suočimo sa smrću djeteta pokazuje nam i to da ni u jednom jeziku svijeta ne postoji riječ koja bi označavala majke i očeve koji su ostali nakon umrlog djeteta. Muškarac koji izgubi ženu naziva se udovac, žena koja izgubi muža udovica, djeca koja izgube roditelje su siročad. Roditelji koji izgube dijete ostaju naprosto roditelji.

Bez obzira radi li se o bolesti, samoubojstvu, ubojstvu, nesreći, mrtvorođenom djetetu, namjernom ili spontanom pobačaju, gubitak djeteta izaziva u roditeljima unutrašnju smrt koja traje izvjesno vrijeme.

Kako tuguju majke, a kako očevi

Roditelji koji tuguju osjećaju da su usamljeni, otuđeni, izolirani u svojoj tuzi jedno od drugog. Način tugovanja kod muškaraca i žena je drugačiji, određen društvenim utjecajima. Dok su žene sklonije depresivnim reakcijama, muškarci koriste manične obrane kao što su strast za poslom ili povećana potreba za spolnim odnosima.

Prema istraživanjima sociologa Judith A. Cooka tuga očeva je najčešće pritajena jer se osjećaju odgovornima da kanaliziraju tugu drugih članova obitelji te tuguju više unutar obiteljskih okvira. Majke češće govore o vizijama i akustičnim zapažanjima koje im na trenutak vrati izgubljeno dijete. Bolnije doživljavaju praznike ili rođendane djeteta negoli očevi ta utjehu češće traže kod prijateljica i rodbine neko kod vlastitog muža. U prvoj godina nakon gubitka djeteta rijetko koja žena traži muževljevu utjehu i pomoć. Zbog svega toga je vrlo često i brak ugrožen nakon gubitka djeteta.

Smrt brata ili sestre

Djeca su dvostruki gubitnici: smrću sestre ili brata za njih umire ne samo drug u igri, uzor ili suparnik-tjednima i mjesecima, možda i godinama za njih je izgubljena brižljivost i pažnja roditelja. Malo je majki i očeva kojima uspijeva da u prirodnoj isključivosti svoje tuge primijete strahove, pitanja i osjećaje krivnje u svoje djece te da na njih reagiraju, navodi Ursula Goldmann Posch u knjizi “Kad majka žaluje” (njem. Wenn Mütter trauern)

Neki roditelji pokušavaju djetetovu smrt poništiti novom trudnoćom. Neki drugi nesvjesno odaberu jedno od svoje djece za zamjenika mrtvog djeteta koje u svom životu mora ispunjavati sva očekivanja i sjećanja na mrtvo dijete.

Roditelji koji nisu proradili traumu dovode dijete u konflikt na način da s jedne strane ono želi održati vezu s roditeljem, a s druge strane želi pobjeći od teških iskustava. Često u takvim obiteljima nema jasnih granica između roditelja i djece, dijete se prerano stavlja u ulogu odraslog ili dolazi do obrata uloga tako da je dijete u psihološkoj poziciji roditelja u odnosu prema svom roditelju koji je „zarobljen“ u svom gubitku. Sve to blokira djetetovu individuaciju i separaciju odnosno djetetov razvoj.

Što trebaju znati roditelji nakon gubitka djeteta?

– Smisao žalovanja je integriranje gubitka u život. Ponovno življenje nije znak da dijete ne nedostaje roditelju već da je ljubav koja se osjeća prema djetetu vječna.

– Nemojte pokušavati zaustaviti svoje tugovanje pomoću „zdravog ljudskog razuma“

– Dozvolite sebi sjećanja na dijete, ne izbjegavajte za vas bolne praznike, neka mjesta,zvukove, mirise, susrete

– Izražavajte svoje emocije kroz pisanje dnevnika, crtanje, glazbu, fizičku aktivnost

– Ne očekujte da će vam ljudi sami pristupiti. Pristupite vi njima. Mnogi ne znaju što bi vam rekli, strahuju da će vas povrijediti, izbjegavaju vas jer se boje smrt.

Što treba znati okolina o ophođenju s ožalošćenim roditeljima?

– Nemojte se plašiti razgovarati s ožalošćenim roditeljima o njihovom mrtvom djetetu 

– Ako žele s vama pričati, strpljivo ih slušajte, ne stavljajte sebe u središte pažnje

– Izbjegavajte naučene fraze kao „Sve se događa s razlogom“, „Vaše je dijete je na mjestu gdje mu je bolje“, „Hvala Bogu, imate još djece“,“Mladi ste, imat ćete još djece“, „Znam kako se osjećate“

– Nemojte se uvrijediti ako vas odbiju. Unatoč tome nastavite i dalje razgovarati s ožalošćenim roditeljima. Šest do osam mjeseci nakon djetetove smrti većina se roditelja vraća svakodnevnoj rutini. Najgore je, čini se, pretrpljeno. Svi misle da su učinili svoje i da majka i otac polako postaju oni „stari“, no oni to nikada neće biti. Ožalošćenim roditeljima je baš pred kraj prve godine nakon gubitka djeteta potrebna podrška njihove okoline, budući da se često događa da su tek sad prevladali svoju unutarnju nijemost i postali sposobni primati pomoć, navodi Usrula Goldman-Posch

Znamo da će i nakon takvog gubitka tuga proći, ali nikada se nećemo utješiti, nikada pronaći zamjenu. Štogod došlo na to mjesto, makar ga trebalo i potpuno ispuniti, ipak ostaje nešto sasvim drugo. Ustvari, i pravo je što je tako. Jer to je jedini način da se ljubav nastavi. (Sigmund Freud)

Žalovanje kao sastavni dio života svakog čovjeka

Žalovanje je sastavni dio života svakog čovjeka i predstavlja prirodnu emocionalnu reakciju na stvarni ili simbolični gubitak. Preduvjet žalovanja osjećajna je povezanost. Utoliko je izraženije ukoliko je gubitak za tu osobu bio veći. Upravo zahvaljujući toj povezanosti prema drugima koju osjećamo, doživljavamo sreću i nalazimo smisao i opravdanje našeg postojanja. Tugovanje koje slijedi nakon gubitka samo je znak i potvrda da smo voljeli, a tužno raspoloženje može nam pomoći da shvatimo život dubljim i smislenijim, piše autor Ivan Buzov u knjizi “Psihoanaliza žalovanja” 

Tijek žalovanja je individualni proces, ovisi o strukturi ličnosti kao i o kontekstu u kojem se događa. No, obično postoji nekoliko faza koje je potrebno proći da bi se završio proces žalovanja. Ako se osoba zaustavi u jednoj od tih faza, neće moći završiti žalovanje, što se može očitovati u vidu različitih psihičkih i tjelesnih poremećaja.

Elisabeth Kubler-Ross je još 1969. u knjizi “O smrti i umiranju” opisala kako se proces žalovanja obično odvija kroz pet faza (tzv. krivulja žalovanja):

1. Negiranje – Ovo se ne događa meni. Dobro sam. Gubitak ili smrt se ne može prihvatiti. Za većinu ljudi je ovo je kratkotrajni mehanizam obrane. U ovoj fazi treba poštovati potrebu osobe da ne prihvaća za nju težak gubitak.

2. Ljutnja – Zašto se ovo dogodilo meni?Što sam skrivila. Nije pošteno. Ljutnja se može iskazivati na različite načine. Osoba može biti ljuta na sebe, na druge, na osobe koje su je napustile. Analizira zbivanja, traži krivca. Često osjeća i zavist prema osobama koje mogu uživati u životu.

U ovoj fazi je važno da okolina ne osuđuje ožalošćenog i da ne doživljava njegovu ljutnu osobno. Ako okolina odvraća ljutnjom samo još više podržava gnjev. Važno je, za ožalošćenu osobu, imati razumijevanja, biti strpljiv i tolerantan.

3. Pregovaranje – Učinit ću sve ako… U ovoj fazi osoba pokušava izbjeći posljedice gubitka, invalidnost, odnosno smrt, nesvjesno vjerujući da će biti nagrađena za svoje dobro ponašanje.

4. Depresija – Nedostaje mi, ne mogu bez nje/njega. U ovoj fazi osoba počinje shvaćati da je gubitak nepovratan. Depresija je često praćena osjećajem stida i krivnje. U ovoj fazi ožalošćenog ne treba razveseljavati i uvjeravati da ne treba biti žalostan, jer je važno da žaluje i da mu se osjećaji procesuiraju. No treba uvijek imati na umu moguću suicidalnost koja prati depresiju.

5. Privaćanje – Sve će biti u redu S ovom fazom žalovanje se privodi kraju. Ožalošćeni se pomiri sa situacijom, prihvaća gubitak i nastavlja živjeti s njime. Često se može javiti i osjećaj krivnje što se može veseliti nekim situacijama i uživati u druženju s drugima.

Piše: Iva Pupić, dr. med., spec. psihijatar

Izvor: https://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/izazoviroditeljstva/zalovanje-nakon-gubitka-djeteta/

PODIJELI ČLANAK