Gubitak voljene osobe neizbježan je dio postojanja tijekom cijelog životnog vijeka. Svatko će se kad tad susresti s gubitkom voljene osobe, ali moramo znati da nismo sami u tome i da je sasvim normalno da nas preplavi osjećaj teške i dugotrajne tuge. Ono što svakako može biti utješno je to što će se prolaskom vremena stvari stabilizirati, a neke rane će zacijeliti.
Kako se nositi s gubitkom voljene osobe?
Ožalošćenost je primarni doživljaj gubitka voljene osobe zbog smrti. Na gubitak reagiramo tugom – intenzivnom tjelesnom i psihičkom neugodom. Kada za nekoga kažemo da je pogođen tugom, podrazumijevamo da je zahvaćeno njegovo čitavo biće.
Budući da tuga može biti preplavljujuća, kulture su razvile načine pomoći svojima članovima da nastave dalje i suoče se sa životnim promjenama koje smrt voljene osobe nosi. Tugovanje je kulturalno specifičan izraz misli i osjećaja ožalošćene osobe.
Običaji poput okupljanja obitelji i prijatelja, odijevanja u crno, odlaska na sahranu i poštovanja propisanog razdoblja tugovanja s posebnim ritualima jako variraju u različitim društvima i etničkim grupama. No, svima je zajednički cilj pomoći ljudima da prođu kroz svoju tugu i nauče živjeti u svijetu u kojem više nema voljene osobe.
Jasno je da su tuga i tugovanje blisko povezani. Zapravo, u svakodnevnom govoru ove dvije riječi često koristimo naizmjence.
Proces i faze tugovanja
Mnogi teoretičari koji su proučavali širok spektar gubitaka i ožalošćenih osoba – i djece i odraslih – zaključuju da se tugovanje obično odvija u tri faze, a to su izbjegavanje, suočavanje i oporavak. Svaka faza je obilježena različitim nizom reakcija.
Međutim, u stvarnosti se ljudi jako razlikuju u ponašanju i vremenu kada se ono događa i često reagiraju drugačije u svojem tugovanju. Ono što sigurno možemo potvrditi je to da je tugovanje obilježeno mnogim usponima i padovima te postupnim oporavkom tijekom vremena.
1. Izbjegavanje
Kad čuje vijest, ožalošćeni prolazi kroz stanje šoka, nakon kojeg slijede nevjerica i negiranje, što može trajati satima ili tjednima. Umrtvljeni osjećaji služe kao emocionalna anestezija, dok ožalošćena osoba počinje doživljavati bolnu svijest o gubitku.
Voljena je osoba bila dio svakodnevnog života dugo vremena i njezina smrt je previše da bi se odmah prihvatila.
2. Suočavanje
Kada se tugujući suoči sa stvarnošću gubitka, tuga se doživljava intenzivnije. Ožalošćena osoba često doživljava široke spektre emocionalnih reakcija uključujući:
- tjeskobu
- tugu
- protest
- ljutnju
- bespomoćnost
- frustraciju
- napuštenost
- čežnju za voljenom osobom.
Uobičajene su reakcije opsesivnog ponavljanja okolnosti smrti, pitajući se kako se ona mogla spriječiti i traženje smisla u gubitku. Osim toga, osoba pogođena tugom može biti odsutna duhom, ne može se koncentrirati, okupirana je mislima na pokojnika, te može doći do gubitka sna i apetita.
Katkad se pojave i samouništavajuća ponašanja (autodestruktivnost), poput prekomjernog uzimanja lijekova ili prebrze vožnje. Mnoge od tih reakcija su simptomi depresije, neizbježne sastavnice tugovanja.
Premda je suočavanje teško, svaki napad tuge koji proizlazi iz neuslišane želje da se ponovo susretne s pokojnikom dovodi tugujućeg korak bliže shvaćanju da je voljena osoba otišla. Nakon stotina, a možda i tisuća tih bolnih trenutaka, ožalošćena osoba spoznaje da se dragocjeni odnos mora transformirati od stvarnog u mentalnu predodžbu sjećanja na voljenu osobu.
3. Oporavak
U početku suočavanje s gubitkom potpuno okupira većinu tugujućih osoba. No, one se moraju nositi i sa stresorima koji su sekundarni ishodi smrti – prevladati usamljenost tražeći društvo drugih ljudi, obavljati poslove poput financija ili kuhanja koje je pokojnik obavljao, reorganizirati dnevni život bez voljene osobe te revidirati vlastiti identitet od supružnika u udovicu ili od roditelja u roditelja umrlog djeteta.
Prema jednom novijem psihološkom stajalištu učinkovito suočavanje zahtijeva od ljudi da osciliraju između upravljanja emocionalnim posljedicama gubitka i posvećivanja pažnje životnim promjenama što, ako se uspješno izvede, ima oporavljujući ili iscjeliteljski učinak.
Posljedice tugovanja
Mnogi istraživači upozoravaju da suočavanje s tugom bez olakšanja ima ozbiljne negativne posljedice za tjelesno i mentalno zdravlje. Kada se tuga smanji, emocionalne se energije sve više prebacuju na ciljeve usmjerene na obnovu života – na obavljanje svakodnevnih dužnosti, ulaganje u nove aktivnosti i ciljeve te na učvršćivanje starih veza i izgradnju novih odnosa.
U određene dane, poput obiteljskih proslava ili godišnjica smrti, tuga može ponovo izbiti na površinu i to zahtijeva pažnju, no to ne interferira sa zdravim, pozitivnim pristupom životu.
Kada osoba doživi nekoliko smrti odjednom ili u brzom slijedu, može doći do preopterećenja tugovanjem. Višestruki gubici prazne resurse suočavanja čak i dobro prilagođenim ljudima, ostavljajući ih emocionalno preplavljenima i nesposobnima da liječe svoju tugu.
Koliko traje tugovanje?
Ne može se dati jednoznačan odgovor na ovo pitanje. Katkad suočavanje s gubitkom voljene osobe traje nekoliko mjeseci, a katkad nekoliko godina.
Povremeni napadi tuge mogu trajati cijeli život i to je uobičajena reakcija na gubitak voljenog supružnika, partnera, djeteta ili prijatelja.
Gubitak voljene osobe – psihologija
Kao i umiranje, i tugovanje je pod utjecajem brojnih činitelja. Na prilagodbu utječu ličnost, stil suočavanja te religijsko i kulturalno porijeklo. Rodne su razlike također zamjetne. U usporedbi sa ženama, muškarci tipično izražavaju stres i depresiju te manje izravno i manje spremno traže socijalnu podršku.
Nadalje, bitna je kvaliteta odnosa tugujućeg s umrlim. Na primjer, kraj tople, ispunjujuće veze može dovesti do neizmjernog tugovanja, ali nije vjerojatno da će za njom ostati krivnja i žaljenje koji često slijede nakon raskida ambivalentne veze prepune sukoba.
Okolnosti smrti, je li bila iznenadna i nepredviđena ili nakon duge bolesti, također oblikuju reakcije tugujućeg. Priroda izgubljenog odnosa, kao i razvojna dob u kojoj se smrt dogodila isto mogu imati utjecaj na proces tugovanja i suočavanje s gubitkom.
Iznenadne i nepredviđene smrti
Iznenadne, nepredviđene smrti obično su rezultat ubojstva, samoubojstva, rata, nesreće ili prirodne katastrofe. U tim slučajevima izbjegavanje može biti osobito istaknuto, a suočavanje izrazito traumatično jer su šok i nevjerica intenzivni.
U istraživanju Sveučilišta u Chicagu u kojem se ispitivao reprezentativni uzorak odraslih u dobi 18 – 45 godina sudionici su najčešće navodili traumu iznenadne i nepredviđene smrti voljene osobe kao onu koja uzrokuje intenzivan, onemogućujući stres. Takav je događaj doživjelo 60 % sudionika.
Nasuprot tome, tijekom produženog umiranja ožalošćena osoba ima vremena unaprijed tugovati, tj. prolazi kroz tzv. anticipirano tugovanje, spoznajući da je gubitak neizbježan i emocionalno se pripremajući na njega.
Kako preboljeti gubitak voljene osobe?
Prilagodba na smrt je lakša kada ožalošćeni razumije zašto se ona dogodila. U takvim situacijama je proces tugovanja kraći i gubitak voljene osobe se može preboljeti nakon nekoliko mjeseci. No, kada se smrt dogodi bez smislenog objašnjenja, tugujući su često tjeskobni i zbunjeni.
Ta prepreka suočavanju s gubitkom tragično je vidljiva u slučajevima sindroma iznenadne smrti dojenčeta kod kojeg liječnici ne mogu objasniti roditeljima zašto je njihova naizgled zdrava beba umrla.
To što smrt izgleda besmislena također komplicira tugovanje nakon samoubojstva, terorističkih napada, pucnjave u školi ili slučajnog ranjavanja požara, potresa i drugih prirodnih katastrofa. U zapadnim društvima ljudi vjeruju da značajni događaji trebaju biti shvatljivi i neslučajni.
Kada je smrt iznenadna i neočekivana, to može ugroziti temeljne pretpostavke o pravednom, dobrohotnom i kontrolabilnom svijetu. U takvim situacijama bi bilo dobro potražiti pomoć stručnjaka koji bi mogao s ožalošćenima proći psihoterapiju suočavanja sa situacijom i pomoći im nošenje s tugom koju osjećaju.
Pročitajte članak “Razbijamo ‘tabu’ odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju“.
Kako preboljeti samoubojstvo voljene osobe?
Samoubojstvo, pogotovo mlade osobe, osobito je teško podnijeti. U usporedbi s preživjelima nakon drugih vrsta iznenadnih smrti, osobe koje tuguju nakon samoubojstava češće sebe okrivljuju za to što se dogodilo, zaključujući da su tome pridonijele ili da su to mogle spriječiti.
U jednom istraživanju provedenom u SAD-u studenti koji su tugovali nakon samoubojstva bliske osobe u usporedbi s onima koji su pretrpjeli druge vrste gubitaka imali su izraženiji osjećaj krivnje, odbačenosti od preminulog i više samouništavajućih ponašanja, možda zbog upornog osjećaja odgovornosti za to što se dogodilo.
Kako preboljeti gubitak djeteta?
Gubitak djeteta, neočekivani ili predviđeni, najteži je gubitak s kojim se odrasla osoba može suočiti. On donosi posebne probleme tugovanja jer su djeca nastavak doživljaja sebe kod roditelja – središte nada i snova, uključujući i njihov osjećaj besmrtnosti.
Također, budući da djeca ovise o roditeljima, cijene ih i poštuju na duboko zahvalan način, ona su nenadomjestiv izvor ljubavi. Konačno, tu je i neprirodnost dječje smrti. Djeca ne bi trebala umrijeti prije svojih roditelja.
Roditelji koji su izgubili dijete često izvještavaju o znatnom stresu i mnogo godina poslije, kao i o tome da često misle na preminulog. Krivnja potaknuta nadživljavanjem djeteta često postaje ogroman teret čak i kada se roditelji intenzivno trude naučiti kako se s njom nositi.
Premda smrt djeteta katkad dovodi do raskida braka, to se obično događa kada odnos nije ni prije bio zadovoljavajući.
Ako roditelji mogu reorganizirati obiteljski sustav i ponovno uspostaviti osjećaj životnog smisla, cijeneći utjecaj koji je izgubljeno dijete imalo na njihov život i investirajući u drugu djecu i aktivnosti, tada rezultat može biti snažnija obiteljska odanost i osobni rast.
Kako preboljeti gubitak majke ili oca?
Gubitak istaknute figure privrženosti ima dugoročni utjecaj na djecu. Kad umre roditelj, ugrožen je dječji bazični osjećaj sigurnosti i osjećaj zbrinutosti. Smrt brata i sestre uskraćuje blisku emocionalnu vezu djece, ali ih i često informira po prvi put o njihovoj vlastitoj ranjivosti.
Djeca koja tuguju zbog gubitka u obitelji opisuju da često plaču, imaju teškoća s koncentracijom u školi, imaju teškoće sa spavanjem, glavobolje i druge tjelesne simptome nekoliko mjeseci do godine dana nakon smrti. Kliničke studije pokazuju da su uobičajeni uporna, blaga depresija, tjeskoba i napadi ljutnje.
Istovremeno, mnoga djeca kažu da su aktivno zadržala mentalni kontakt s mrtvim roditeljem ili bratom i sestrom, sanjajući o njima ili redovno razgovarajući s njima.
Jedno istraživanje provedeno u Londonu koje je pratilo djecu u dobi 7 – 9 godina nakon gubitka brata ili sestre pokazalo je da je bilo uobičajeno razmišljanje o preminulom bratu ili sestri barem jednom dnevno. Čini se da te slike olakšavaju suočavanje s gubitkom, a o njima katkad izvještavaju i odrasli koji tuguju.
Pročitajte članak “Pismo pokojnoj mami: ‘Da znam raditi kipove, digla bih ti jedan u spomen’“.
Kako objasniti djeci smrt roditelja?
Kognitivni razvoj pridonosi sposobnosti za tugovanje. Na primjer, djeca koja nemaju zrelo razumijevanje smrti mogu vjerovati da je umrli roditelj otišao dobrovoljno, možda čak i u ljutnji, te da i drugi roditelj također može nestati.
Zato je potrebno maloj djeci pažljivo i ponavljano objasniti i uvjeriti ih da roditelj nije želio umrijeti i da nije bio ljut na njih. Skrivanje istine djecu izolira i često dovodi do dubokog osjećaja žaljenja. Neovisno o dječjoj razini razumijevanja, iskrenost, toplina i umirivanje pomaže djeci da podnesu bolne osjećaje gubitka.
Djeca školske dobi pogođena tugom obično su sklonija od adolescenata povjeriti se roditeljima. Da bi izgledali normalno, tinejdžeri skrivaju da tuguju i od odraslih i od vršnjaka. Zbog toga su skloniji postati depresivni ili bježati od tuge razvijajući poremećaje u ponašanju.
Pročitajte članak “Roditeljska dilema: Trebaju li djeca ići na sprovode?“.
Kako preboljeti gubitak supruga ili supruge?
Nakon razdoblja intenzivnog tugovanja, većina udovica u zapadnim zemljama prolazi dobro. Kod mlađih osoba ima više negativnih ishoda. Gubitak supružnika ili partnera u ranoj ili srednjoj odrasloj dobi je nenormativni i neuobičajeni događaj koji temeljito prekida sve životne planove.
Stariji udovci i udovice imaju puno više vršnjaka koji su u sličnim okolnostima kao i oni. Pritom ih je većina već postigla važne životne ciljeve ili se prilagodila činjenici da neke ciljeve neće postići.
Osim suočavanja s osjećajima gubitka, mladi i sredovječni udovci i udovice često moraju računati s tim da će imati veću ulogu u tješenju drugih, osobito djece. Oni se suočavaju i sa stresovima samohranog roditeljstva i brzim smanjivanjem socijalne mreže koja je bila stvorena tijekom života u paru.
Mnoge udovice često izvještavaju da su najdragocjeniju podršku dobile od svojih majki, od kojih su mnoge i same udovice.