Piše: L.M. (17)
U drugoj polovici prošlog stoljeća se pojavio i raspametio je svijet. Internet je sa nama već dugo vrijeme i svima je postao jako drag.
Neki ne mogu živjeti bez njega, posebice današnja mladež. Svaka nova generacija još je više opsjednuta tim čudom od one prethodne.
Svi ga stalno hvale. Uvukao nam se u živote i više ga ne ispuštamo iz vida. Od kad je s nama život nam je lakši. Sve što nas zanima on zna, ali je li to uvijek dobro?
Zamislite se kako ponovno sjedite u školskim klupama i pred vama je težak test iz povijesti književnosti.
Ispred vas se nalaze pitanje o nekom Petrarci, Danteu, Dostojevskom, Gaju, a vi samo gledate u ta pitanja i pitate se tko je za te ljude kada čuo. Zašto pitanje nije moglo biti o Kardashianima, Taylor Swift, Bradu Pittu ili Bon Joviju?
Glava vam je puna informacija koje se
isprepliću jedna s drugom i osjećate se kao da imate med u glavi – sve je slijepljeno jedno s drugim i ne m ožete razlučiti što ide s čime skupa.
Onda vam padne na pamet vaš novi
najbolji prijatelj Internet na pamet koji zna sve. Što će nam knjige i profesori kada imamo Internet?
Istina, olakšao nam je učenje i sve što ne znamo možemo pitati njega. Možemo čak
i saznati još informacija o svojim idolima ili pak dobiti dodatne bodove za prezentaciju o nekom genijalcu koji je živio 100 godina prije nas.
Sve to uz njegovu pomoć. A kako saznati
što šef hoće da napravimo ako nema Interneta da nam bitan mail stigne? Ili kako rezervirati neko egzotično putovanje ili saznati za neki koncert koji će se održati u našem gradu?
A kako tek platiti račune, ako nema Interneta?
Zašto se onda svi žale na njega?
Iako ga hvale, svi ga i grde. Svima nam je oduzeo mozak.
Profesori se žale što im učenici ništa
ne razmišljaju i konstantno varaju na ispitima, roditelji se žale što su im djeca antisocijalna, a bake i djedovi se žale da je bilo pun o bolje kada nije imalo te tehnologije koja je upravljala
njihovim životima.
Djeca su najveće žrtve Interneta jer osim što vise na Internetu minimalno
dva sata dnevno, koriste ga i za društvene mreže, gdje vlada anonimnost, a često i agresivnost koja eskalira u cyberbulling.
Sada šećemo parkom i djeca sjede u krugu tipkajući po mobitelima i pokazujući si šaljive slike poznatih ljudi na društvenim mrežama. Roditelji
pak ne mogu ispustiti mobitel niti noću. Mobitel im stalno zvoni i javlja da imaju novi mail.
Ako nemaju signala ili Interneta polude kao i tinejdžeri jer ne mogu saznati novosti koje se događaju oko njih. Bake i djedovi samo to mirno promatraju i komentiraju kako je svijet bio
ljepši kad su oni bili mladi.
Tada nije bilo ovih gluposti. Ljudi su se trudili saznati nešto, čitali
su i učili su, družili su se i zabavljali i mozak im nije bio na paši svaki dan.
Internet je jedan jako zanimljivi prijatelj. Zna sve, uvijek je tu uz nas da nam pomogne u svakidašnjim aktivnostima, ali što bi se dogodilo da ga odjednom nestane.
Ljudi bi postali nervozni, depresivni i jadni. Ne bismo više znali što da radimo sami sa sobom.
Tko će nam sada dati sve odgovore na pitanja? Što šef hoće da napravimo za njega? Koje mi je stanje na
bankovnom računu? Postali bismo potpuno izgubljeni.
Ulijenili smo se i trebali bismo nešto
poduzeti u vezi toga. Zato danas postoje aplikacije koje nam onemogućavaju pristup Internetu na određeno vrijeme dok ne napravimo nešto korisno tipa napišemo zadaću, vozimo bicikl ili pak riješimo papirologiju.
Stručnjaci preporučaju svima da si nabavimo takve aplikacije kako bismo prestali biti tako lijeni i ovisni.
Bitno je naglasiti da je stereotip da su
samo djeca ovisna jer je sve više odraslih koji ne mogu ispustiti mobitel iz ruke. To nije zdravo za naše fizičko, ali niti za psihičko zdravlje.
Kako ona poznata kaže: „Svakog gosta tri dana dosta“.
Tako bismo se trebali riješiti i svog stalnog gosta Interneta bar za vikend da
možemo uživati u svojem životu i uz stvarne osobe koje su tu uz nas poput prijatelja, obitelji i partnera.