Kad ljudi čuju da sam samohrani otac, često me pogledaju s čuđenjem. Neki me pohvale kao da radim nešto izvanredno. Drugi me pitaju kako uspijevam. Treći pretpostave da je iza moje priče neka velika drama.
Istina je puno jednostavnija.
Ja sam tata. I moje dijete me treba.
Moji dani ne počinju kavom i novinama. Počinju budilicom, pripremom doručka, traženjem izgubljene tenisice, provjerom je li zadaća u torbi i pitanjem: “Tata, hoćeš li danas doći ranije?” Nakon toga slijedi posao, razmišljanje kako uskladiti sastanke s liječnikom, roditeljskim sastankom ili treningom, pa povratak kući gdje me čekaju ručak, rublje, zadaće i razgovori prije spavanja.
Ponekad sam umoran. Ponekad sumnjam u sebe. Pitam se jesam li dovoljno dobar roditelj. Jesam li nešto propustio? Jesam li mogao biti strpljiviji?
Ali onda dođe zagrljaj. Ili ono jednostavno: “Tata, volim te.”
I shvatim da nisam savršen, ali sam tu.
Najteže mi nisu financije, iako ni one nisu jednostavne. Najteži je osjećaj da moraš biti dostupan cijelo vrijeme. Kada se dijete razboli, nema “možeš li ti danas ostati kod kuće”. Kada je roditeljski sastanak, nema podjele obaveza. Kada dođu strahovi, pubertet ili prve ljubavne brige, nema druge osobe s kojom ćeš navečer podijeliti odgovornost i reći: “Što ćemo sad?”
Ponekad je teško i zbog društva. Ljudi još uvijek znaju pretpostaviti da je majka prirodno bolji roditelj ili da je otac samo “pomagač”. Često osjećam da moram dokazivati kako znam brinuti o svom djetetu jednako kao i svaka majka. A roditeljstvo ne bi trebalo biti natjecanje između majki i očeva.
Djeci nije najvažnije ima li roditelj naslov “mama” ili “tata”. Najvažnije im je da imaju osobu koja ih voli, sluša, grli i daje osjećaj sigurnosti.
Nisam heroj.
Ne želim sažaljenje.
Ne želim posebne privilegije.
Želim da se na očeve koji sami odgajaju djecu gleda bez predrasuda. Želim da nas se pita kako smo, a ne samo kako se snalazimo. Želim da institucije, škole, vrtići i društvo vide roditelja – a ne spol roditelja.
I želim da moje dijete jednog dana zapamti nešto vrlo jednostavno.
Da sam bio prisutan.
Da sam slušao.
Da sam vjerovao u njega.
Možda neće pamtiti svaki izlet, svaku igračku ili svaki poklon. Ali nadam se da će pamtiti da je uvijek imalo nekoga tko je bio uz njega.
Ako ste i vi samohrani ili jednoroditeljski otac, znajte da niste sami. Ima nas više nego što se čini. I svi učimo isti posao- biti najbolji roditelj svojoj djeci, iz dana u dan.
To možda nije uvijek lako.
Ali vrijedi svake sekunde.
Link na publikaciju udruge LET: Samohrani otac
