Povodom Međunarodnog dana mladih donosimo osobnu priču o odrastanju, očekivanjima, velikim planovima i traženju vlastitog puta.
Piše: L. M. (24)
Kad sam bila tinejdžerica, bila sam uvjerena da znam što želim od života. Ne samo što želim, nego i kako ću do toga doći. Imala sam plan. Htjela sam studirati u Danskoj, završiti fakultet, pronaći posao u struci i živjeti život kakav sam tada zamišljala da ljudi “vani” žive. Bila sam ambiciozna i često sam si govorila: “Nije loše, može bolje.” Tada mi je to bila motivacija. Danas vidim da sam si tom rečenicom često stvarala i pritisak. Kao da uvijek moram znati koji je sljedeći korak. Istovremeno sam živjela u jednom čudnom paradoksu. S jedne strane svi su me pitali što ću nakon srednje škole. Koji fakultet? Gdje? Što želim raditi? Od mene se očekivalo da s 18 godina donesem jednu od najvećih odluka u životu. S druge strane, kad bih rekla da znam što želim, često bih čula: “Ti si još balavica. Nemaš pojma što želiš.” Danas mislim da su obje strane bile u pravu. Ali upravo je u tome problem. Ako sam bila premlada da znam što želim od života, zašto se od mene očekivalo da donesem odluku koja mi se tada činila kao odluka za cijeli život?
Sa 17 ili 18 godina stvarno misliš da postoji jedan pravi put. Da će jedan pogrešan fakultet, jedna loša odluka ili jedno odustajanje sve pokvariti. A onda sam otišla u Dansku. Stan u koji sam trebala useliti nije postojao. Posao koji sam pronašla izgubila sam jer je netko morao biti višak. Tijekom studija promijenila su se pravila pa više nisam mogla završiti program koji sam upisala bez znanja danskog jezika. Nijedna od tih stvari nije bila dio mog plana. Sjećam se koliko me to tada pogodilo. Nisam bila tužna samo zbog stana ili posla. Imala sam osjećaj da mi se raspao plan koji sam godinama gradila. Kao da, ako život ne ide onako kako sam zamislila, znači da sam negdje pogriješila. Tek danas vidim koliko je to bilo daleko od istine. Ne mislim da je problem imati plan. Dobro je imati cilj. Problem nastane kad svoj život isplaniraš toliko detaljno da u njemu više nema mjesta za život. A upravo se u tim neplaniranim trenucima često dogode stvari koje nas najviše oblikuju. Voljela bih da mi je tada netko rekao da je u redu fulati. Da je u redu promijeniti fakultet. Da je u redu otići u drugu državu pa shvatiti da to nije ono što si zamišljao. Da je u redu vratiti se, krenuti ispočetka ili potpuno promijeniti smjer. Jer ništa od toga ne znači da si promašio život.
Kad danas pogledam tinejdžere, shvatim da između njihovih i mojih tinejdžerskih dana nije prošlo puno vremena. A opet, imam osjećaj da smo odrastali u potpuno drugačijim svjetovima. Kad pomislim na osnovnu školu, prvo mi na pamet padnu prespavanci, igranje u parku i beskrajna ljeta provedena vani. Srednja je već izgledala drugačije. Kreneš kući nakon škole pa netko usput pita: “Oćemo još malo prošetati?” ili “Ajmo do Meka.” Ili samo sjednemo na kavu i ostanemo pričati satima. Nisu to bili veliki životni razgovori. Pričali smo gluposti. Ali bili smo zajedno. Naravno da smo i mi imali društvene mreže. Facebook, Instagram i Snapchat bili su dio našeg odrastanja. Ali nisu bili cijelo naše odrastanje. Danas mladi odrastaju u svijetu u kojem je puno lakše pronaći ljude koji razmišljaju slično kao ti, dijele iste interese ili prolaze kroz iste stvari. I mislim da je to jedna od najljepših stvari koje je Internet donio.
Istovremeno, čini mi se da smo mi često imali veći strah od toga da budemo svoji. Sjećam se da gotovo nikad nisam nosila haljine u školu, iako sam ih voljela. Većina cura nosila je traperice, a ja nisam htjela biti “crna ovca”. Bojala sam se da će netko pomisliti da se pravim važna ili da se pokušavam isticati. Danas mi se čini da mladi imaju puno više hrabrosti biti ono što jesu. Nose što žele, otvorenije pokazuju svoje interese i manje ih je strah od toga da će odskakati. I iskreno, mislim da od njih možemo nešto naučiti. Voljela bih da mi je tada netko rekao da nije problem ako se ne uklapam u okruženje u kojem se trenutno nalazim. Možda jednostavno još nisam pronašla svoje ljude. Možda nije potrebno mijenjati sebe da bih nekamo pripadala. Jer pokušavati biti netko drugi samo zato da bi se uklopio nevjerojatno je iscrpljujuće. Ponekad se pitam nije li baš zato mnogima danas lakše pronaći svoje mjesto na internetu nego u stvarnom životu. Tamo je lakše pronaći ljude zbog kojih nemaš osjećaj da se moraš mijenjati kako bi pripadao.
Kad danas razmišljam o tome što bih rekla sebi dok sam bila tinejdžerica, shvatim da joj zapravo ne bih dala puno savjeta. Ne bih joj rekla koji fakultet da upiše. Ne bih joj rekla da ne ode u Dansku. Ne bih joj rekla ni da će jednog dana sve shvatiti, jer iskreno – ni danas nemam sve odgovore. Samo bih joj rekla da ne mora imati život isplaniran od A do Ž. Da je u redu ne znati. Da je u redu predomisliti se. Da je u redu promijeniti smjer. Da je u redu biti ono što jesi, čak i ako se zbog toga ponekad osjećaš drugačije od ljudi oko sebe. I da nije slabost pitati nekoga tko je kroz isto već prošao. Možda upravo zato mislim da si mladi mogu biti najveća podrška. Ne zato što imaju odgovore na sva pitanja, nego zato što se još uvijek dovoljno dobro sjećaju koliko je teško misliti da ih moraš imati. Ponekad je dovoljno da ti netko tko je kroz isto prošao samo nekoliko godina prije kaže: “Znam. I meni je bilo tako.” Mislim da je upravo to ono što bih najviše voljela da je netko rekao meni.