Kada vidimo da netko do koga nam je stalo trpi nasilje, želimo pomoći. Želimo da ta osoba bude na sigurnom i da što prije izađe iz nasilnog odnosa. Upravo zato ponekad je teško razumjeti zašto ostaje ili zašto se nakon odlaska ponovno vraća. No pitanje „Zašto jednostavno ne ode?“ zanemaruje posljedice koje dugotrajno nasilje ostavlja na osjećaj sigurnosti, samopouzdanje, odnose s drugima, financijsku neovisnost i mogućnost slobodnog donošenja odluka osobe koja je preživjela nasilje.
Zašto jednostavno ne ode?
Prema Hilary Abrahams, autorici knjige Pružanje podrške ženama nakon obiteljskog nasilja, pitanje “Zašto ona jednostavno ne ode?” zanemaruje kako zlostavljanje može sustavno smanjiti sigurnost, samopouzdanje i resurse osobe, kao i njenu praktičnu mogućnost odlaska. Obiteljsko nasilje nije ograničeno samo na fizičko nasilje, nego ga karakterizira ponavljajući obrazac kontrole i nasilnog ponašanja koji može uključivati emocionalne, seksualne i financijske oblike nasilja, a često se radi o kombinaciji više različitih oblika.
Uz to što fizičko i emocionalno zlostavljanje postepeno narušavaju samopouzdanje i osjećaj identiteta žrtve, kontrolirajuće ponašanje nasilnika, nastojanja da žrtvu izolira od obitelji i prijatelja te da joj ograniči pristup novcu mogu povećati njenu ovisnost o partneru i otežati napuštanje veze.
Česte su situacije u kojima su osobe koje trpe nasilje financijski ovisne o partneru, primjerice žive u stanu koji je njegov, zarađuju puno manje ili su nezaposlene, imaju djecu s nasilnikom i nemaju vanjskih izvora podrške. Odlazak tako može značiti i gubitak doma, financijske sigurnosti i osnovnih sredstava za život, zbog čega osoba može imati vrlo stvaran osjećaj da nema kamo otići. Osim toga, mnoge osobe koje se nalaze u nasilnim odnosima doživljavaju ucjene i prijetnje od strane partnera te se boje da će, pokušaju li otići, situacija eskalirati i postati još opasnija.
Grooming i gaslighting u obiteljskom nasilju
Kontrola u nasilnom odnosu često se uspostavlja postupno te nasilje često nije odmah prepoznatljivo. Ponašanja koja će kasnije postati izrazito kontrolirajuća u početku mogu biti manje intenzivna ili predstavljena kao izraz ljubavi ili brige. Taj proces postupne normalizacije kontrolirajućeg ponašanja u nekim se izvorima opisuje i pojmom grooming. Nasilni partner može postupno narušavati granice, koristiti emocionalnu manipulaciju i povećavati razinu kontrole nad žrtvom, istodobno povećavajući njezinu ovisnost o njemu.
Još jedna uobičajena značajka obiteljskog nasilja je gaslighting, odnosno pokušaji nasilnika da sustavno potkopa žrtvinu percepciju stvarnosti, pamćenje i povjerenje u vlastitu prosudbu. U istraživanju National Domestic Violence Hotlinea (2014) preko 70% osoba koje su doživjele partnersko nasilje potvrdilo je da je njihov partner namjerno činio stvari kako bi se osjećale “ludima” ili izgubile razum.
Takva manipulacija može poprimiti različite oblike. Nasilnik može poricati događaje (“To se nikada nije dogodilo”), umanjivati ozbiljnost vlastitog ponašanja (“Pretjeruješ, samo sam se šalio”) ili odgovornost za svoje postupke prebacivati na žrtvu (“Da me nisi provocirala, ne bih tako reagirao”). Isto tako, može žrtvu uvjeravati da je pretjerano osjetljiva, ljubomorna ili emocionalno nestabilna kada ona dovede u pitanje njegovo ponašanje. Kao što smo prethodno naveli, proces često započinje ponašanjima koja se u početku mogu predstaviti kao znakovi brige ili ljubavi. Primjerice, učestalo provjeravanje gdje se partnerica nalazi može se opravdati zabrinutošću, ljubomora intenzitetom osjećaja, a zahtjevi da smanji kontakte s obitelji i prijateljima željom da partneri provode više vremena zajedno. S vremenom takvi zahtjevi mogu postati sve restriktivniji i prerasti u nadzor komunikacije, kontrolu financija te izolaciju od bliskih osoba.
Ciklus nasilja u partnerskim odnosima
Odlazak može dodatno otežavati činjenica da razdoblja nasilja mogu biti isprekidana razdobljima mira, kajanja i privrženosti. Zbog toga žrtva može povjerovati u mogućnost partnerove promjene i poboljšanja odnosa.
Ciklus nasilja je model koji opisuje ponavljajući obrazac nasilnog ponašanja u partnerskim i obiteljskim odnosima, koje s vremenom postaje sve učestalije i intenzivnije. Važno je naglasiti da se nasilje ne odvija u svakom odnosu prema ovom obrascu niti sve osobe prolaze kroz sva navedena razdoblja. Model ciklusa nasilja jedan je od načina na koji možemo razumjeti dinamiku pojedinih nasilnih odnosa.
Ciklus se sastoji od 4 razdoblja:
- Stvaranje napetosti – u partnerskom odnosu postupno raste napetost i dolazi do manjih sukoba ili incidenata. Žrtva često nastoji prilagoditi svoje ponašanje, smiriti partnera i spriječiti daljnju eskalaciju sukoba.
- Eskalacija i nasilni incident – napetost se dodatno povećava, zlostavljač pojačava kontrolirajuće i nasilno ponašanje, a žrtva se zbog osjećaja straha i ugroženosti može sve više povlačiti. Nakupljena napetost naposljetku kulminira nasilnim incidentom.
- Kajanje i pomirenje – nasilni partner može pokazivati kajanje, ispričavati se i obećavati da se takvo ponašanje neće ponoviti. Istodobno može umanjivati ozbiljnost nasilja, opravdavati svoje postupke ili odgovornost pripisivati vanjskim okolnostima ili samoj žrtvi.
- Prividno zatišje – slijedi razdoblje relativnog mira tijekom kojeg se odnos može doimati stabilnim i pozitivnim. Žrtva može prihvatiti isprike i povjerovati obećanjima o promjeni, dok nasilni partner može umanjivati ili negirati prethodno nasilje.
Posljednja dva razdoblja posebno su važna za razumijevanje zašto odlazak može biti težak. Nakon nasilnog incidenta partner se može ispričavati, pokazivati kajanje, obećavati promjenu te ponovno iskazivati pažnju i privrženost. Razdoblje mira koje slijedi može kod žrtve učvrstiti nadu da je nasilje završilo i da se odnos može promijeniti. Istodobno, partnerovo umanjivanje ili opravdavanje nasilja može dovesti do preispitivanja vlastite procjene onoga što se dogodilo. Izmjenjivanje nasilja s razdobljima privrženosti i mira tako stvara složenu emocionalnu dinamiku zbog koje odlazak nije jednostavna ni jednokratna odluka.
Strah i rizik pri odlasku
Strah za vlastitu sigurnost jedan je od ključnih razloga zbog kojih napuštanje nasilnog odnosa nije jednostavno. Odlazak ne znači nužno i trenutni prestanak nasilja. Naprotiv, istraživanja pokazuju da separacija od nasilnog partnera može predstavljati razdoblje povećanog rizika od ponovnog, teškog, pa i smrtonosnog partnerskog nasilja. Zbog toga odlazak, koji se izvana može činiti očitim putem prema sigurnosti, za neke žrtve istodobno može značiti i povećanje neposredne opasnosti.
Istraživanje čimbenika rizika za ubojstvo žena u nasilnim partnerskim odnosima pokazalo je da je prethodna separacija od partnera s kojim je žena živjela bila povezana s višim rizikom od femicida. Posebno visok rizik utvrđen je kada se separacija kombinirala s izrazito kontrolirajućim ponašanjem nasilnog partnera. Druga istraživanja postseparacijskog nasilja također upozoravaju da razdoblje neposredno nakon separacije može biti posebno rizično.
Nasilnik uhođenjem ili prijetnjama usmjerenima prema preživjeloj osobi i njihovoj djeci može dodatno pojačati strah od posljedica odlaska. Zbog toga strah žrtve ne treba promatrati kao iracionalan niti njezin ostanak kao pasivnost – on može predstavljati procjenu stvarne opasnosti kojoj bi bila izložena ako pokuša otići.
Odluka o ostanku, odlasku ili povratku stoga se ne može razumjeti bez uzimanja u obzir sigurnosti, financijskih i stambenih mogućnosti, djece, dostupnosti podrške te psiholoških posljedica dugotrajnog nasilja. Siguran izlazak iz nasilnog odnosa često nije jedan događaj, nego proces koji zahtijeva pažljivo sigurnosno planiranje i odgovarajuću stručnu i društvenu podršku.
Umjesto “Zašto ne ode?” – “Kako joj možemo pomoći?”
Ako želimo pomoći osobi koja doživljava nasilje, prvi korak nije uvjeravati je da „samo ode“, nego saslušati je, vjerovati joj i pokušati razumjeti prepreke s kojima se suočava. Pritisak, osuđivanje zbog ostanka ili povratka nasilnom partneru i preuzimanje odluka umjesto nje mogu dodatno pojačati osjećaj da nema kontrolu nad vlastitim životom. Podrška bi, upravo suprotno, trebala pomoći osobi da ponovno uspostavi osjećaj sigurnosti, autonomije i kontrole nad vlastitim odlukama.
Umjesto pitanja „Zašto ne ode?“, zato je korisnije pitati: „Što joj otežava odlazak i što joj je potrebno da bi bila sigurnija?“
Izvori
- Abrahams, H. (2007). Supporting women after domestic violence: Loss, trauma and recovery. Jessica Kingsley Publishers.
- MacLennan-Matthews, N.S., Rogers, N.R. (2026). Sexual Exploitation and Grooming as Mechanisms of Patriarchal Control in Domestic Violence. Springer, https://doi.org/10.1007/978-3-030-85493-5_2206-1
- Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske. (n.d.). Dinamika nasilja u obitelji. https://mup.gov.hr/gradjani-281562/savjeti-281567/nasilje-281582/nasilje-u-obitelji-740/dinamika-nasilja-u-obitelji/747
- Sweet, L.P. (2019). The Sociology of Gaslighting. American Sociological Review. 84(5) 851 –875. DOI: 10.1177/0003122419874843
Ovaj projekt financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
Sadržaj ove objave isključiva je odgovornost Udruge LET i ne odražava nužno stajalište Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
