ZAKON o socijalnoj skrbi jedini je zakon u hrvatskom zakonodavstvu koji precizira pojmove „samohrani roditelj“ od pojma „jednoroditeljska obitelj“.
Razlika je vrlo izražena u samoj pravnoj praksi.
Građani često ne razlikuju pojmove. Ništa neobično, s obzirom da se definicija istih ne prihvaća pri ostvarivanju drugih prava npr. pri ostvarivanju prava na dječji doplatak, kategorizaciji prilikom upisa u vrtić odnosno dnevni boravak.
Imovinski cenzus se izjednačava neovisno o činjenici da li djeca potječu iz jednorodne obitelji ili samohranog roditelja.
Naime, pojedini izrazi u smislu gore navedenog Zakona imaju sljedeće značenje:
1.Samohrani roditelj je roditelj koji sam skrbi za svoje dijete i uzdržava ga.
2. Jednoroditeljska obitelj je obitelj koju čine dijete, odnosno djeca i jedan roditelj.
Socijalna skrb je organizirana djelatnost od javnog interesa za Republiku Hrvatsku čiji je cilj pružanje pomoći socijalno ugroženim osobama, kao i osobama u nepovoljnim osobnim ili obiteljskim okolnostima, koja uključuje prevenciju, promicanje promjena, pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku pojedincu, obitelji i skupinama, u svrhu unapređenja kvalitete života i osnaživanja korisnika u samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba te njihovog aktivnog uključivanja u društvo.
Fizičke osobe se često ne usuđuju obratiti Centru za socijalnu skrb zbog različitih predrasuda što je potpuno neosnovano. Zakonom je reguliran individualni pristup svakoj fizičkoj osobi.
Na području zaštite djece i mladeži, te reguliranja roditeljskih prava naročito kod jednorodnih obitelji i samohranih roditelja, uvijek je prioritet zaštita djeteta. Sasvim je pogrešno stajalište da kad gore navedena kategorija roditelja, zbog otkaza ostane bez posla, neminovno gubi skrbništvo nad djetetom. Centar za socijalnu skrb nastoji pravnim putem riješiti tešku materijalnu situaciju kroz različite vidove novčanih naknada.
Dijete u slučaju gubitka posla roditelja ostaje i dalje živjeti kod istog roditelja koji pruža ljubav, adekvatnu skrb za dijete, potrebnu pažnju, koje su daleko veće vrijednosti za ocjenjivanje kriterija u interesu djeteta a ne samo materijalni čimbenici.
Pravomoćnom presudom nakon razvoda braka, regulirano je pravo viđanja djeteta od strane roditelja s kojim dijete više ne živi. Često u praksi dolazi do nepostupanja po istoj presudi, a kako Zakon o obiteljskom odnosima dozvoljava dispoziciju stranaka odnosno dogovor roditelja, obje strane mogu se dogovoriti o viđanju djeteta ali na način koji je isključivo u interesu djeteta. Roditelj koji je zakonski zastupnik tj. kod kojeg živi dijete, nije dužan brinuti o prijevozu djeteta drugom roditelju.
Roditelj koji ima pravo na viđanje djeteta sam snosi troškove prijevoza te organiziranja istog kao i povrata djeteta nakon viđanja.
